Meditacije

Plemenita ljubav prema Isusu potiče na velika djela i budi želju za sve većim savršenstvom. Ljubav želi uzvišenost i ne da se zadržati nikakvim niskim stvarima. Ljubav hoće slobodu i zazire od svakoga svjetovnog nagnuća…

Teška suša pogodila je siromašan kraj. Trava je povenula, žbunjevi se posušili, drveće je usahlo, a rijetko lišće davno požutjelo. Niotkud kapi da orosi žednu zemlju. Tisuće malih i velikih životinja počelo je umirati. Tek je manji dio njih na vrijeme potražio prikladnije krajeve. Suša je iz dana u dan postajala smrtonosnija. Čak su i veća stabla počela gubiti lišće. Izvori su presušili, potoci i rijeke otkrivali svoje suhe tokove.

Jednom je jedan novinar pokušao isprovocirati Majku Tereziju:

“Majko Terezijo, vi sada imate sedamdeset godina. Kada umrete, svijet će izgledati isto kao i prije vas. Nakon svega truda koji ste uložili što se promijenilo u svijetu?”

Povijest nije tako banalna da bi samu sebe prepisivala, a niti je obrazac odmetništva ljudskog roda od Boga u našim vremenima još dorečen proces niti posve isti kao u starozavjetnim vremenima potopa ili raznih intervala progona naroda izraelskoga. Grijeh je doduše, uvijek isti, no čini se, da svojom silinom nadmašuje svu povijest. Ali utjeha je što se s druge strane osjeća i silina zahtjeva za Bogom, za poštivanjem čovjeka, za ljubavlju.

Kad bi danas Krist došao na svijet, on vjerojatno ne bi bio ubijen, nego bi bio do kraja ismijan. Izrugan. Prezren. To je mučeništvo u vremenu razuma. A u vremenu osjećaja i strasti čovjek biva ubijen.

Komu činim krivo – kaže pohlepnik – ako očuvam ono što mi pripada? No, reci mi, koja su to dobra koja ti pripadaju? Kakao si do njih došao? Sličiš mi čovjeku koji je zauzeo mjesto u kazalištu pa nepušta druge onamo kamo imaju pravo doći, jer želi posve sam uživati u predstavi. Tako se ponašaju bogataši. Oni se proglasiše gospodarima dobara samo zato što im je uspjelo da ih se prvi dočepaju.

Svaki progresizam koji ide za tim da hotimice ili nehotimice uzdrma tri stupa Katoličke crkve – Euharistiju, Mariju i papinstvo – ne može biti istinski napredak i znak pozitivnog preobražaja Crkve, nego naprotiv, pokušava promijeniti njezinu esenciju.

I tu je glavna misija Katoličke crkve u današnjici: rušiti barikade koje dijele čovjeka od čovjeka, da stvara onoga diva od milijardu ruku i nogu, a opet da tom divu spriječi da ne pogazi ni najmanjeg mrava u njegovu mravinjaku.

Prosjak hoda u dronjcima okolo kao nezamijećena egzistencija, kao trubadur bezvrijednoga, kao poklisar gospođe neimaštine. Ali kad dođu i kralj i prosjak pred vrata smrti, na pragu ovaj ostavlja dronjke kao što kralj ostavlja ruho. I odlaze u onostranost. Ako im se tamo negdje ne mjeri istim aršinom, ako njihovo postojanje nije pred sudom vječnosti jednako, onda bi bitak ljudskoga bio konstrukcija besmisla.