Brojni ljudi mole, ali još se uvijek osjeti puno ogovaranja i prezira. Mnogi mole, ali još je uvijek toliko ratova, razvedenih brakova i slomljenih srdaca. Kilogrami blagovanih hostija i odslušanih svetih misa, ali još je uvijek nemir u ljudskom srcu. Zašto je to tako?
Zašto nas molitva ne mijenja? Ako me molitva ne mijenja, moram je promijeniti. Odnosno, ja se moram promijeniti. Moram učiniti korak naprijed i od religioznosti prijeći na istinsku pobožnost. Rekao bih, pozvani smo moliti iskreno, što će reći ponizna i čista srca. U nama još uvijek traje duhovna borba između farizeja i carinika. Te dvije evanđeoske figure uvijek su u nama prisutne.
Farizej i carinik, dva različita života, dvije različite pobožnosti. Farizej vjeruje više u pravednoga Boga i u svoju licemjernu pravednost dok carinik traga za ljubavlju i Božjim milosrđem. Farizej nosi različite maske kako bi se svidio Bogu. Carinik je, u židovskim očima, oličenje perfidnog zla. Carinici su bili promatrani kao muške prostitutke, jer su prodavali sebe i svoje zemljake rimskom okupatoru. Sada njih dvojica stoje pred Bogom. Fizički stav farizeja ukazuje na njegovu nutrinu. On moli uzdignut. Uživa u svojoj superiornosti. Zahvaljuje Bogu, ali ne primjećuje da se sve vrti oko njega i oko njegovih sebičnih i oholih osjećaja. On svojom zahvalom zapravo Boga informira o svojim pravednim djelima. Kao da želi reći: „Ej ti Bože! Gledaj me! Zar ne vidiš koliko sam pravedan? Nitko drugi nije kao ja. Nisam ti ja kao ovaj carinik, ološ ovoga svijeta. Joj, da samo znaš kakav je to lik. A ja sam savršen.“ Carinik je pognut, udara se u prsa. Ta gesta puno govori. Carinik je svjestan svoga grijeha, pa zato i ne podiže svoj pogled prema nebu. Njegova je molitva jednostavna, ali puna ljubavi: „Bože, smiluj se meni grješniku!“ Carinik je pred Bogom istinit, ima obzira na drugog čovjeka. On duboko osjeća da je jedino Bog svet i zato je svjestan svoje slabosti. Zato je upravo carinik dobio od Boga opravdanje. Iskusio je Božje milosrđe. Farizej je otišao i dalje uvjeren u svoju pravednost i autoritet. Njegova je molitva bila zapravo hvalospjev samomu sebi. Ona nije promijenila njegovo srce.
Isus, dok govori o farizeju i cariniku, ima neku namjeru prema nama. Ovdje se sadrži osnovno evanđeosko pitanje: gdje sam ja? Kome više nalikuje moja molitva: farizeju ili cariniku?
Istinita molitva nikada nije informacija ili samohvaljenje i isticanje svoje pravednosti, nego molitva jest transformacija. Ona preobražava ljudsko srce jer je nevidljiva snaga koja uništava svaki grijeh. Molitva i vjera pali svjetlo u mračnim zakutcima duše. Ona je i snaga tijela. Molitveni stav carinika je i za nas poticaj. On ponizno moli, a „molitva poniznog prodire kroz oblake.“ (Sir 35,17). Molitva zahtjeva uvijek stav poniznosti i prihvaćenje istine o sebi. Tu nema glume. Priznajmo svoje mane, a ne lažne vrline. Prije nego što ćemo početi moliti oprostimo od srca. Tek nakon oprosta našim će venama poteći istinita molitva. Izraz poniznosti je prihvaćanje drugih kao većih od sebe. Nije to kompleks manje vrijednosti, nego Isusov poziv na poniznost. Također liturgijska gesta klečanja odraz je unutarnje poniznosti pred Bogom. Taj je prizor biblijski poznat. Čudim se da mnogi tu gestu zaobilaze.
Molitva mora mijenjati. Uspoređivanje s drugima nije stav poniznosti nego pokušaj nadmetanja i opravdavanje svoje savjesti: „ma nisam još toliko zao, nisam nikoga ubio, nisam silovao, niti abortirao“, ali to da svakodnevno svojim jezikom ubijaš jednostavno ne vidiš? Provjerimo sami mijenja li nas molitva? Ono što je žalosno, a mnogi o tome govore, jest da svi slušamo Božju riječ, primamo Isusovo tijelo, molimo, ali ne mijenjamo se. Sve je isto. Iz crkve izlazimo isti. Sve oko nas tone i ruši se. Pucaju brakovi, raspadaju se prijateljstva. Sve češće nestaje ljubav. Ne vide se nikakvi pomaci. Dapače, biva još gore! No, nije još tako tragično, postoji nada, vjera i ljubav. Zato valja nastaviti trku i pobijediti farizejski stav u sebi. Možemo to jer nismo sami!
pater Arek Krasicki, Osijek, Hr