Ne želim ništa više osim Tebe, Isuse (Lk 20,27-38)

by admin

Jeste li ikada bili razočarani ljudima? Sigurno jeste, svatko na svoj način. Više sam se puta osjetio usamljen. Osjećao sam neku prazninu i čežnju za društvom. Automatski sam svoje korake usmjerio prema svojim prijateljima i poznanicima, koji su uvijek za mene vrlo ljubazni.

Međutim, tijekom druženja ili neposredno nakon, osjećao sam veliko razočaranje i još veću prazninu u sebi. Svi su bili dobri prema meni, ali kao da nisu udovoljili mome traženju. Nisu utažili žeđ. Čudio sam se tome i pitao što sa mnom nije u redu. Odgovor je stigao vrlo brzo. Ispunjenje svoje trenutačne usamljenosti trebao sam potražiti kod Isusa, a ne kod čovjeka. Čovjek je samo stvorenje i ne može dati drugome puninu ljubavi, koju mu pruža Bog. Čovjek ne može dati mir kako to čini Isus. Navezanost na stvorenje, odnosno prijatelje, skreće pozornost s Boga. A kada Bog prestaje biti čežnja i jedina želja, tada sve drugo gubi svoj smisao. Prestaje vjera i nada, a u konačnici čovjek vidi samo prilike u ovom životu zaboravljajući na vječnu radost i susret s Bogom u vječnosti.

Čudim se i razmišljam kako je život na ovom svijetu težak, a svi ga žele sačuvati pod svaku cijenu. Mučimo se, patimo, gunđamo, ali nitko ne želi ni pomisliti na smrt, nego živjeti što dulje? Zašto je to tako? Možda zato što smo izgubili čežnju za Bogom, možda ne razumijemo značenje riječi vječnost, a u trenutcima osamljenjosti krenuli smo vlastitim putem k stvorenju, k ovom svijetu i životu, koji prolazi. Tako gubimo vjeru i nadu. Svi imamo iskustvo duhovne praznine, koje želimo nečim popuniti. Nažalost često su to stvari koje nas odvlače od Boga. Na kraju upravo te stvari ulijevaju u nas još veću prazninu. Mislim da je modernom čovjeku s bocom piva u ruci, koji sjedi satima pred staklenim ekranom ili koji živi od provoda do provoda teško shvatiti smisao svjedočanstva mučeništva poradi vjere u jedinoga Boga, koji opisuje Knjiga o Makabejcima (2 Mak 7,1-2.9-14). Ima li takav vremena razmišljati o vječnom životu, o uskrsnuću?

Tko bi od nas pristao na mučeništvo poradi vjere, poradi Krista? Možda neće to trebati učiniti na takav okrutan način kao što su bila mučena sedmorica braće i njihova majka. Pred nama stoje novi izazovi i osobna borba protiv grijeha i to sve do prolijevanja krvi. Mučenička obitelj je živjela vjeru u jedinoga Boga i u uskrsnuće tijela. Oni su vjerovali da će susresti živoga Boga u vječnosti i da će vječno živjeti. To je bila njihova jedina čežnja i želja u ovozemaljskom životu. Život na ovom svijetu, izgled, popularnost, zapravo nisu im ništa značili. Bog je ispunjavao njihove živote. Bili su hrabri jer su po molitvi primili Duha hrabrosti. Neka i nama to bude pouka da u svakoj molitvi tražimo od Isusa Duha hrabrosti da se možemo boriti protiv grijeha i svjedočiti za Isusa. Neka Božja riječ, kako bi rekao Pavao, trči i proslavlja se po nama (2 Sol 2,16-3,5).

Usmjerenje isključivo prema ovozemaljskom životu životinjski je nagon. Saduceji, koji su napali Isusa, upravo su se tako i ponašali. Nisu vjerovali niti u anđele niti u uskrsnuće. Izmislili su težak bračni slučaj htijući ismijati Isusov nauk o uskrsnuću. Međutim, nisu uspjeli. Sami su pali u zamku prolaznosti zemaljskog života, koji jednostavno završava. Prema tome i brak nije jedini cilj postizanja svetosti na ovom svijetu. Celibat je znak koji već na zemlji ukazuje kakvi ćemo biti na nebu: nećemo se ženiti niti udavati. Bit ćemo slični anđelima, jer će nas Bog potpuno ispuniti. Preplavit će nas njegovo postojanje. Stoga probudimo još veću čežnju za Bogom. On nam se daruje u svome Sinu Isusu Kristu, koji je Put, Istina i Život. Neka Isus postane jedina naša čežnja i doživimo da je to dovoljno.

Pater Arek Krasicki, CSSp, Osijek Hr

Preporučeno

Leave a Comment