Opominjati – govoriti jezikom ljubavi(Mt 18, 15-20)

by admin

Zašto bismo trebali opominjati braću i sestre? Svatko je svjestan svojih slabosti, padova i grijeha. Kako onda opominjati drugoga? Nije riječ o lovu na opomene, nego na podsjećanje da je živi Isus Krist među nama i da je grijeh najveća ljudska nesreća. On sâm rekao je da gdje su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime tu je i on među njima (usp. Mt 18,20). To je dakle uloga svakoga člana zajednice koja se okuplja u Isusovo Ime. Vjernik poput proroka ima zadaću opominjanja, odnosno svjedočenja krjeposnim životom i riječju da je Bog među nama i da je njegovo kraljevstvo upravo tu gdje je zazvano njegovo sveto Ime. Gdje je grijeh vidljiv ili pak prikriven, vjernik treba proročki opominjati. Opominjanje nije naslađivanje ili uživanje u tuđim grijesima, greškama brata ili sestre, a pogotovo nije ogovaranje i klevetanje pa čak ni najmanje prepričavanje tuđih slabosti, jer to ubija ljubav. Jedino ljubav treba biti jezikom opominjanja.

Mnogi misle: „Ne trebam opominjati, bolje jest kako jest, što ću se petljati u nečiji život, to me nije briga.“ Najveće je zlo ravnodušnost na grijeh. Prorok koji nije opominjao Izabrani narod odgovarao je pred Bogom svojim životom. Bog traži krv grješnika na proročkim rukama (usp. Ez 33,7-9). Ne smije nam se dogoditi, nama koji se okupljamo u Isusovo Ime, da prešutimo grijeh ili ga pak pohvalimo, bez obzira na osobu. Bližnji je uvijek naš brat ili naša sestra i on, kao ti i ja, vjeruje u Isusa Krista. Svjesni svojih slabosti, u poniznosti, slobodni od vrijeđanja i osude, progovorimo jezikom opominjuće ljubavi. To je dokaz požrtvovnosti i hrabrosti. Tako se Ivan Krstitelj nije ustručavao ni kralja opomenuti zbog preljuba u kojem je živio pa makar je za to platio svojim životom (usp. Mk 6,18). Ne bojmo se! Sam nas Isus poziva na opominjanje. On je sâm istinita ljubav koja sebe daruje drugima i nikoga ne želi povrijediti niti osuditi. To isto zahtijeva od nas: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas.“ (Iv 13,34) Samo je ljubav prema Bogu i bližnjemu ispunjenje svih zapovijedi. Ljubav je punina Zakona (Rim 13,8-10). Stoga bratska opomena počinje u Isusovoj prisutnosti, u četiri oka, pri čemu je svaka riječ izgovorena s ljubavlju i s vjerom. Tek tada opominjanje postaje krjepostan čin o kojemu govori Isus.

Savršena slika bratske opomene dolazi mi na pamet u prizoru Isusove smrti na križu i razgovoru dvojici umirućih zločinaca. Obojica su bili poznati grješnici i umirali u Isusovoj prisutnosti. Onaj s lijeve strane čak se i u trenutku smrti nije kajao za grijeh u kojem je živio. Odbacio je Isusa i njegovo milosrđe. Rugao mu se. Dok drugi, s desne Isusove strane, u predaji poznat kao Dizma, iskreno priznaje svoj grijeh. Osim toga, on iako grješan opominje onoga s lijeva. Sve to čini u Isusovoj prisutnosti. Sâm moli oprost i u svojoj brizi za spasenjem nepoznatog grješnika traži njegovo kajanje i onda spasenje. Dizma opominje svoga sudruga u nevolji jer je uvjeren u Božju prisutnost (Isus je tu!) i u radost vječnoga života. Uvjeren sam da je to učinio zbog ljubavi prema bližnjemu i da ga je u tom trenutku zahvatila Božja milost. Ova slika neka nam se ureže u srce. Neka postane ohrabrenjem u svakodnevnoj borbi oko svetosti naše braće i sestara, koji su tako često blizu nas. Gdje je ljubav i vjera, svaka će molitva biti uslišana.

pater Arek Krasicki,CSSp, Osijek

Preporučeno

Leave a Comment