Na početku nove godine svi se pitamo, kakva će biti? Hoće li biti uspješnija, bogatija? Hoću li zadržati posao? To su vrlo česta pitanja. Koliko god se radovali novoj godini, ipak zakoračujemo u nju s dozom straha. Iako dočekujemo novu godinu uz ples i radost, iza toga se često skrivaju i drugi osjećaji. Razlog tome je strah od gubitka onoga što posjedujemo.
Rijetko tko se zapita: „Hoću li još više zakoračiti u susret sa živom Bogom? Hoću li postati bolji čovjek?“ Ljudi si sami pokušavaju odgovoriti na različita pitanja. Stvaraju si viziju boljeg svijeta. Eliminiraju neprijatelje. Sastavljaju si svijet bez briga i problema. Nažalost, takvi pokušaji sve više vode u beznadnost i tamu. U ovo vrijeme pojavljuju se proroci novoga doba. Nažalost, oni su naručeni i dobro plaćeni. Predviđaju još veću krizu – moralnu i političku. Sve se to pruža široj javnosti. Tako se zatamnjuje svjetonazor. Stišava se savjest. Ukazuje se na besmislenost ovoga života, koji u svojoj biti ništa ne vrijedi. Međutim, kršćanska je vizija budućnosti sasvim suprotna! Ona se ne temelji na prolaznosti vremena.
Ljudski je život obilježen vremenom. Pokraj vremenskih ograničenja nazire se pak vječnost. Čovjek nije samo vremensko, odnosno ograničeno biće, nego je vječan. Čovjek nije zemaljski, on je duhovan. Ljudski duh svoje korijenje ima u Bogu, a ne u svijetu. Svijet pruža čovjeku privremenu zaštitu. Udišemo zrak, živimo tjelesni život, volimo lijepe osjećaje koje nas čine sretnima. No naši su koraci ipak usmjereni prema vječnosti. Zato si na početku nove godine trebamo posvijestiti da smo stvoreni za ljubav i za vječnost. U istinitoj ljubavi nema straha. Perspektiva vječnosti ulijeva u čovjeka novu nadu i želju za životom. Prema tome, svaka nova godina je za nas izazov. Čim čujemo riječ „nova“ uvijek smo posebno raspoloženi. Svaka nas novost ispuni nadom, očekivanjem i ozbiljnim odlukama. Nas okružuju dvije godine: jedna je građanska koju upravo odišemo, a druga je liturgijska. Zapravo te dvije godine određuju ljudski ritam rasta. Svi dočekuju novu građansku godinu, a ona liturgijska kao da ostaje u sjeni. Rijetko tko dočekuje prvi dan došašća. Svi čekaju prvi dan siječnja. Međutim građanska godina najviše unosi starost i prolaznost no novost i vječnost. Čim pogledaš u ogledalo, uzmeš u ruku staru sliku, nisi više onaj lijep i zgodan dečko. Ti si netko drugi.
Crkvena nas godina spiralno priprema za vječnost. Njezin je zadatak približiti čovjeka Isusu. On će doći ponovno u slavi jer je kralj svega svijeta. To je godina spasenja. Liturgijska nas godina podsjeća da je čovjek duhovno i vječno biće i da nije sve u materijalnom svijetu. Ovaj svijet će proći ali vječnost ne.
Najgore što se može dogoditi čovjeku je gubitak nade. Međutim, naša je nada Krist. Zato se on rodio da nam pokaže drugu, ljepšu stranu života. Marija nam je primjer potpunog pouzdanja u Boga. Često želimo oponašati TV zvijezde, koje blistaju tek nekoliko sezona. Neki su zaluđeni načinom života, poslovanja, izgledom svojih idola. Nažalost, njihova slava kratko traje. Lansirana moda brzo odlazi u zaborav. Zagledajmo se danas u Mariju, čija slava i poniznost je za nas iz pokoljenje u pokoljenje poticaj i pravi izazov. Ona nam pokazuje da je s Božjom pomoći moguće prebroditi sve poteškoće, da je moguće oproštenjem ostvariti novo ozračje mira i pomirenja, da je moguće sačuvati jedinstvo i ondje gdje ljudi misle da je sve propalo. To je velika nada, koju trebamo crpsti iz vjere u Isusa. Samo Bog može vratiti mir. Ne bojmo se budućnosti! Ne slušajmo krivih proročanstava koje unose nemir među nas. Svaka zla vijest zagađuje duhovnu ravnotežu. Stvara nemir, koji uzrokuje međusobno neprijateljstvo.
Danas ćemo se rukovati i čestitati Novu godinu. Stanimo iza naših lijepih želja. Budimo odgovorni i iskreni u tome što poručujemo drugim ljudima. Neka svaka čestitka izvire iz čistoga srca kako bismo druge učinili sretnima. Čovjek čista srca unosi mir.
p. A. Krasicki, CSSp