Knjiga Pnz podsjeća Izraelce da se sjete svojega četrdesetogodišnjeg hoda kroz pustinju. Njihovo sjećanje mora obuhvatiti svaki znak Božje prisutnosti i njegove brige za svoj narod. Sjećanje Izraelaca dovodi na pamet i dane njihove žeđi i gladi. To su bili dani iskušenja vjernosti Bogu. No, i tada je ruka Gospodnja po Mojsiju izazvala vodu iz stijene, a onda je zagovor Božjeg miljenika spustio na zemlju manu. To je bila siromašna hrana, ali čudesna. Svatko je mogao uzeti sebi onoliko koliko je mogao pojesti. Svaki višak bi se pokvario. Svakoga dana padala je nova mana osim na šabat. Čudesno zar ne? Zato se sjećanje slijedećih izraelskih naraštaja povezuje s tim događajem u kojem se otkrila Božja snaga.
Ova poruka je podsjetnik i nama: „Nemoj da se uznese srce tvoje i da zaboraviš Jahvu, Boga svoga, koji te je izveo iz zemlje ropstva.“ (usp. Pnz 8,14) Mi, koji smo povjerovali da je Isus Krist sin Boga živoga i da u njemu imamo spasenje, nastavljamo hod. Naš put nije više kroz pustinju, nego kroz život skroz do potpunog ujedinjenja s Bogom. Nije to nešto što je lako. Na ovom putu ima puno zapreka, jer neprijatelj ljudskoga roda ne spava (Iv 8,44). On optužuje Božje miljenike danju i noću (Otk 10,1-12). Zato smo pozvani sjetiti se Božje prisutnosti među nama i njegove snažne ruke. Svako iskušenje izaziva bol, ali nakon pobjedničke trke, prema proročkim riječima, čovjeka očekuje sreća. Miljenicima svojim Bog daje milost na milost čak i u snu (usp. Ps 127), a njihova se snaga obnavlja (Ps 7). Sjetimo se često tih riječi i sjetimo se toga da smo vrijedniji nego jato vrabaca ili poljsko cvijeće (usp. Mt 10,26-33). Nama je darovano Kristovo tijelo i Kristova krv. Po Isusovoj krvi i tijelu pobjeđujemo đavolske optužbe jer blagujemo kruh jakih. Dok ih blagujemo našim jezikom i srcem svaki put potvrđujem Amen. To su riječi našega svjedočanstva, koje javno ispovijedamo.
Mi smo veći svjedoci Božjih čudesa, nego što su bili Izraelci dok su kročili pustinjom. Isusova krv i tijelo su nas spasili i oslobodili vječnoga ropstva i života u grijehu. Svaki put kad blagujemo Isusovo tijelo imamo zajedništvo u njegovoj Krvi (1 Kor 10,16), živimo od Isusa Krista, živimo njegov Božanski život. „Tko god ne jede tijela Sina Čovječjega i ne pije njegove Krvi, nema života u sebi!“ (usp. Iv 6,53).
Zato se sjetimo Kristove prisutnosti među nama pod prilikom kruha i vina. On je tu! On je s nama. Živi Isus Krist, koji lomi svako zlo i poziva na istiniti život. U sakramentu Euharistije potpuno se ujedinjujemo s Bogom. Nema ništa slično ovom čudu. Bog, koji je sve stvorio i koji je svemoguć, sakriva se u kruh i vino. Kad bismo samo i na tren bili kadri shvatiti što to doista znači, bili bismo u ekstazi. To je vječni život. To je ostvarenje obećanja poruke otkupljenja. Blagujući Isusovo tijelo potpuno se mijenjamo, skroz do potpune preobrazbe u Isusa Krista.
Neprijatelju ljudskoga roda jako je stalo do toga da Isusovi vjernici ne blaguju njegova Tijela. Sotona želi oslabiti našu povezanost s Kristom u Euharistiji. No, mi smo Novi narod Božji, koji živi od Kristova tijela, a ne od mane. Bog u Euharistiji hrani čovjeka više od 2000 godina i blago onomu, koji je blaguje.
pater Arek Krasicki, Družba Duha Svetoga, Osijek, Hr
Fotografija: Tea Pejić/TeiTO