Susret s ognjem ljubavi (Lk 2, 22-40)

by admin

Svaki puta kada pogledam i onu najdeblju i onu najtanju svijeću u crkvi, sjetim se Isusa Krista. Bljesak plamena iznova me ogrije svojom vrućom ljubavlju i radošću. Prema Šimunovom proročanstvu Isus je svjetlost svijeta. Samo On raspršuje svaku tamu i mrklo mjesto pretvara u radostan susret sa Spasiteljem. Dok gledam svijeću, javlja se u meni još veća čežnja za Isusom, za susretom s ognjem ljubavi u kojem se spaljuje svaki grijeh. Svijeća izgleda slabašna, mogu je svojim dahom ugasiti. Međutim, od jedne svijeće mogu se upaliti tisuće drugih. Tada nastaje svjetlo, koje obasjava čitavu zemaljsku kuglu i svako srce. Tako se iz ropstva prelazi u slobodu, tako mrak propada i nastaje dan, nastaje novi život.

U zapadnoj Crkvi prikazanje Gospodinovo zove se „Svijećnica“, u istočnoj Crkvi ovaj je blagdan poznat pod nazivom „Susret“. Dolazak Isusa Krista u židovski hram zapravo je susret sa svjetlom. To je također susret Boga i Njegova naroda. Tu je Marija, Josip, Šimun, Ana. Tu su svi ljudi koji su onoga dana ušli u hram prikazivati svoje prvorođenče prema Mojsijevom običaju. Možemo i mi stati među njih i prikazati sebe i svoje. Isus Krist, Sin Božji, donesen je u hram da bude prikazan Ocu. Njegovo prikazanje čitavoga života Ocu, oslobodilo nas je krivnje u koju smo upali neposlušnošću, ali pod uvjetom da se i mi zajedno s Njim prikažemo Ocu. Važna je slobodna volja i čežnja za osobnim prikazanjem.

Prorok Malahija govori da Bog, Isus Krist, dolazi u svoj hram. To znači da On dolazi u tvoje srce. Tu Ga možeš pronaći ako Ga tražiš i ako za Njim žudiš i ako si spreman za susret s ognjem ljubavi, što će reći, ako si spreman za pročišćenje svoga srca jer je On kao „oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva“. (Mal 3,1-4) Često nismo spremni na „čišćenje“, zato se događa nesporazum između Boga i čovjeka. Zbog nespremnosti, ostajemo zatvoreni za Božju ljubav i darove. Zatvorenost uništava, otkida od radosti. Bog je uvijek spreman na susret jer Njegov plamen ljubavi nikada ne prestaje. Isus kaže: „Blago čistima u srcu, oni Boga gledaju“. U susretu s ognjem ljubavi ništa ne gubiš, nego dobivaš sve.

Čovjek se boji gubitka, najviše gubitka samoga života. Sotona to zna te zato ulijeva strah u naše kosti. Zato nas nagovara da se borimo za ovaj život, da ga nikomu ne damo, ni Bogu. Sotona dobro zna iskoristiti tu situaciju. Prikazuje Boga kao onoga, koji želi živjeti na naš račun, koji nas može osiromašiti, oplijeniti, na neki način mučiti. Svatko nosi u sebi izvjesno nepovjerenje prema Bogu i pokušava se obraniti od Njega jer podsvjesno zna da će se puno stvari promijeniti. (Heb 2,14-18)

Otklonimo taj strah od sebe! Nismo rođeni da se bojimo! Rođeni smo za Očev zagrljaj. Imajući povjerenja u Mariju i Josipa prikažemo svoje živote Bogu. Oni su prikazali Isusov život. Stoga znaju da prikazati sebe znači prepustiti se velikom Bogu i neka On raspolaže našim životom. Neka osobno prikazanje bude svjestan čin slobodne volje. Nije više riječ o židovskom obredu, nego svakodnevnom stavu voljenog Božjeg djeteta. Ne bojmo se otvoriti svoje srce pred Ocem. Tu se skriva mnogo osjećaja. Često smo povrijeđeni, ne praštamo. Sve to nosimo u sebi. Potiskujemo u podsvijest sve negativno i to nas razara. Prikazujući sebe bez straha, potpuno se otvaramo Božjoj milosti. Bogu je stalo i do najintimnijih osjećaja koji se u nama skrivaju. Zato mu se pristupimo s povjerenjem.

Ovo me razmatranje također podsjeća na darovanje svoga života u redovništvu. Isusovo prikazanje u hramu povezuje se sa svim ostalim prikazanjima svakog čovjeka. Tako Šimun i Ana, koji su bili stalno prisutni u hramu, podsjećaju me na redovnike i redovnice. Oni su očekivali ispunjenje Božjih obećanja. Molili su i postili. Živjeli su predano Bogu. Danas se pred mnogim mladićima i djevojkama otvara put redovništva. Isus po svojem potpunom predanju Ocu poziva na život prema Evanđelju. To je korak za hrabre, koji se ne boje napustiti sve i živjeti Kristov život. Redovnici i redovnice postaju izazov za cijeli svijet jer svjesno izabiru siromaštvo, poslušnost i čistoću, koje nisu toliko atraktivne za svjetovno shvaćanje života.

Mnogi prisutni u hramu nisu prepoznali Svjetlo svijeta i darovatelja života. Prepoznali su ga Šimun i Ana. Šimun je bio pravedan, pošten, pobožan, bogobojazan, ljubio je druge oko sebe. Boga je stavio u središte svojega života. Duh Sveti ga je ispunjao. Bio je poslušan Njegovim nadahnućima. Tako je i proročica Ana vjerovala Bogu. Prihvatila je svoj mukotrpni udovički život bez plača ili ljutnje. Molila je i postila. Oni su bili spremni za susret s ognjem ljubavi. Prihvatili su Njegov plamen. Lako su prepoznali Isusa Krista, svjetlost svijeta. A što je sa mnom? Osjećam li još uvijek strah i nemir?

pater Arek Krasicki, CSSp

Preporučeno

Leave a Comment