Vi ste bogovi (Fil 2,6-11; Mt 26, 14-27,66)

by admin

Zaboravljamo da smo bogovi. Božja je riječ upućena čovjeku i on po njoj postoje sličan Bogu (Iv 10, 34-35). Čovjek je po Božjoj volji Božja slika (Post 1,26-27). Slušajući Božju Riječ i živeći je otkrivamo u sebi otajstvo čovječje bogolikosti. Prepoznajemo smisao svoga života koji počinje na zemlji i nastavlja se u vječnosti. To nam je objavio Isus. On je Bog i zato je odlučio postati čovjekom da nam pokaže ljepotu i smislenost čovještva. Iako je prvi čovjek pao i okrenuo leđa Bogu, Isus Krist svojim posluhom Ocu vraća izgubljenu nevinost. Nakon grijeha, Bog nikada nije prestao ljubiti čovjeka. Čovjek se želio pomiriti s Bogom. Osjetio je da je grijeh prekinuo njegovu ljubav prema Ocu. Zato je bila potrebna Isusova smrt kako bi se čovjeku vratilo svjetlo radosti i punina ljubavi (Iv 3,16).

Svatko u sebi nosi klicu ljubavi koja potiče na osobno predanje života za druge. Svijet nam je ukrao istinitu ljubav. Umjesto toga nudi ljubakanje i isprazne riječi iza kojih nitko ne stoji. Isus ukazuje na izvornu ljubav koja donosi sreću i slobodu. On sam sebe oplijeni, „pokrade“ kako bi postao jednak. Bog u Isusu Kristu oblači ono što čovjek ima najdragocjenije, to jest ljudsko tijelo koje podliježe boli i smrti. O, koliko Bog voli čovjeka! Isus dopušta da mu ljudska ruka skine odjeću, da za najintimniju garderobu netko baci kocku, pa tako i da se i to oduzme (Ps 22,19). Isus u trenutcima svoga razgolićenja skroz do smrti čini ono što ljudi izbjegavaju: ponižava se iako ne gubi svoje dostojanstvo, podmeće svoja leđa onima koji ga udaraju, prima u poniznosti sve uvrede i pljuvanja, sve to čini s potpunom sviješću, radi čovjeka, s velikom ljubavi. Isus nije izgubio pouzdanja u svoga Oca. Čitamo da je svoje lice učinio kao kremen (Iz 50, 4-7). To je savršena slika pouzdanja u Boga i u najtežim za čovjeka trenutcima. Tu gdje smo najslabiji Isus nas nadjača i podiže. Pozvani smo darovati ljubav drugima. No, često nas sebičnost prevari. Teško nam je podmetnuti leđa iako nas po njima udaraju i pljuju po nama. U tim trenucima željeli bismo se vratiti starozavjetnom pravilu „oko za oko, zub za zub.“ Isus čini drugačije. On daje u slobodi sebe drugima. Svjesno prolijeva svoju krv, predaje svoje tijelo.

To se događa pod svakom svetom misom. Isusova su muka i smrt stalno prisutna. On prolijeva svoju krv i daje svoje tijelo za mnoge. Božja ljubav ne može presušiti. Zato se u svakoj svetoj misi obnavlja Kristovo darovanje mnogima. Zbog potpune poslušnosti Ocu, Isusovo je Ime sveto. Svaki jezik priznaje da je Isus Krist Gospodin. Pred njim se prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika (Fil 2,10-11). Otac je uzvisio poniženog od ljudi Isusa. Okrunio ga je slavom od koje je svojevoljno odustao. I to radi čovjeka. Time nam je jasno zašto prigibamo koljena pred Isusovom prisutnošću u otajstvu euharistije. Na meni kao svećeniku ostaje odgovornost koja dolazi po Isusovim riječima: “Ovo je tijelo moje.“ Izgovarajući te riječi i ja sam pozvan darovati svoje tijelo za druge. Primajući Kristovo tijelo trebamo postati onakvi kakav je Gospodin. Koliko je u nama prisutno umiranje? Koliko umiremo sebi i živimo za druge?

pater Arek Krasicki, Družba Duha Svetoga, Osijek, Hr

Preporučeno

Leave a Comment