Kad bih vas sada upitao kao što se djecu pita: Tko bi ti želio biti farizej ili carinik, uglavnom bi svi bi rekli da žele biti poput carinika jer ga je Isus ipak pohvalio. I ja bih tako izabrao. Međutim, pogledajte farizejevu molitvu. On započinje od riječi hvala. Doduše pri kraju je molitve malo pretjerao, ali početak mu je odličan. Oče, hvala ti. Neka to bude poticaj i za nas. Zahvaljivati prije nego prositi. Kako započinjete svoju molitvu svaki dan? Od zahvaljivanja? Možda nam se koji put dogodi da zahvalimo odmah na početku. Povrh toga farizej posti dva puta u tjednu. Moguće da među nama ima onih koji poste dvaput u tjednu, ali to je rijetkost. No, farizej posti. Osim toga daje desetinu. Ima i među nama koji daruju deset posto od svoje zarade, ali sigurno ne svi.
Prema tome, slika farizeja ne izbljeđuje. Dapače, on je pozitivan lik: moli, posti, pomaže drugima. Ali, on nije otišao kući opravdan, nego carinik. Mnogi Židovi koji su čuli tu prispodobu bili su ogorčeni jer ga Bog nije opravdao. Mislim da svatko može tako pomisliti: molim, postim, pomažem, ali Bog me ne opravdava. Nisam siguran, ali pretpostavljam da na svijetu ne postoji idealan vjernik koji održava sve što je činio i farizej. Mi svi pravimo istu pogrešku. Svatko od nas ima takav trenutak da druge gledamo odozgor. To se događa doslovce u svakom trenutku. Ukoliko si u crkvi i s prezirom gledaš one koje poznaš i misliš: Ajme, što taj grješnik ovdje radi? Onda si upravo ti taj farizej. Ako podcjenjuješ druge na poslu, na fakultetu, pa čak i svoje roditelje koji nisu obrazovani kao što si ti misleći da ti znaš bolje nego oni, onda si poput onog farizeja. Pogledajmo samo koliko puta tijekom dana gledamo odozgor na druge i to čak na ulici te ih jednostavno omalovažavamo. Nama je bliži farizej nego carinik. Stoga smo mi zapravo ti farizeji.
Isusu se sviđa carinik. On je nasilnik. Tako o njemu govori farizej (telones), iako je u tekstu drugačiji prijevod, može se prevesti upravo kao nasilnik. Dobro znamo da će samo oni koji obijaju nasilno vrata Božjeg kraljevstva ući u nj (usp. Mt 11,12). Carinik je bio stručnjak u svom poslu. Morao je biti brutalan u ophođenju s drugima. On je znao dobro iznuditi novce. Možemo pretpostaviti da je taj carinik zapravo isti i u molitvi. On brutalno i nasilno traži od Boga. Nadalje, on se udara u prsa. Mi to interpretiramo kao čin kajanja. To se međutim može protumačiti kao i molba upućena Bogu: Popravi me jer moje srce jednostavno ne zna voljeti koliko ja hoću. To je više šok terapija. Osim toga, on silazi iz Hrama i ide svojoj kući. To znači da ne luta u oblacima, nego dvjema nogama stoji na zemlji. Zna da ima obaveze i ne smije ih zanemariti zbog pseudoduhovnosti.
Pitajmo se imamo li mi te sve odlike odlučnosti u molitvi, priznajemo li da ne znamo voljeti, ali to želimo i živimo li u realnom svijetu a ne u osobnim tobože duhovnim imaginacijama. Tražimo li ispravno srce koje voli i ljubi? Carinik je otišao kući opravdan. To opravdanje možemo usporediti sa školskim opravdanjem odsutnosti. I tko zna. Možda je bilo tako kao što opisuje knjiga Otkrivenja da je Sotona stajao kraj carinika i optuživao ga pred Bogom i nabrajao sve njegove grijehe, a on polagano vadi opravdanje i kaže: Isus me je opravdao.
To i mi želimo! Svaki put Isus stoji kraj nas i opravdava nas. On nas je opravdao na križu. U svakom trenutku kada padamo i kažemo: Ništa ne vrijedimo, on nas opravdava i kaže: Nije tako jer ja sam s tobom. Svaki je grijeh bolest. Isus je liječnik. Pogledajmo želimo li postati „molitveni nasilnici“ ili mislimo da nam ništa nije uspjelo u životu pa zato tu sjedimo. Pogledaj dobro svoje srce jer i ti želiš ljubiti i voljeti ali ne uspijevaš, hoćeš li zavapiti Bogu zbog toga? Nauči nas ljubiti Oče! Ponesimo darove koji su nam pruženi i pođimo svojim kućama u realnost.
Ak prema ASz
Pater Arek Krasicki, CSSp