Bogojavljenje je dokaz da se Bog objavio svijetu i da ga se može vidjeti u Isusu Kristu. Moguće da još nisi vidio Boga. Možeš! Približi mu se i dotakni ga. Povjeruj!
Bogojavljenje zovemo u tradiciji i svetkovinom Tri kralja. To je pomalo zbunjujuće jer nigdje u tekstu ne piše riječ kralj, nego mag. Moguće da su se kraljevi pojavili u tradiciji zbog Izajina proročanstva (Iz 60, 3). Ne piše također koliko je bilo kraljeva. No, zaključujemo da su bila trojica jer su donijeli zlato, tamjan i smrinu. Poznata su i njihova imena iako nisu zapisana u evanđelju. Sigurno ćemo ih upoznati jednog dana kada zakoračimo u nebo.
U Matejevom odlomku čitamo o magima koji su uznemirili Heroda i cijeli Jeruzalem – ondašnju metropolu. Nešto je moralo biti u očima tih maga koji možda nisu bili otprve uvjerljivi zbog svoga izgleda i zbog dugačkog puta koji su provalili. Osim toga, priča o zvijezdi za mnoge se mogla činiti izmišljenom. Obučeni su bili u prilično čudnovatu odjeću i razlikovali su se po izgledu od mnogih. Moguće da su izgledali poput dvorskih luda ili klaunova. No, dok su govorili Herodu, njihovo svjedočanstvo je bilo toliko istinito da su izazvali uznemiravajuće simptome kod Heroda i u cijeloj metropoli. Kralj je pao u ludilo. Herod je čuo samo jedno: Roditi će se kralj. Za njega je to značilo: On će tebe zamijeniti i nećeš više biti kralj. Oni su bili potpuno uvjerljivi. Govorili su istinu s velikim žarom. Zato Herod prima njihovo svjedočanstvo kao istinu. To nije neka luda vijest s Istoka, nego je to istina, a oni nisu neki klaunovi nego istiniti navjestitelji.
Trojica kraljeva podsjećaju na svakog kršćanina. Često svijet shvaća kršćane kao klaunove, koji svojom pričom zabavljaju i zavode. Govore o zvijezdama. Dobro vam je poznat taj trenutak kada razgovarate s ljudima o Bogu, a oni vas čudnovato gledaju. Ili kada vam čak i roditelji dolaze u sobu i sakrivaju svete slike jer misle da ste poludjeli ili da nemate ukusa. Ljudi će nam povjerovati tek tada kada budemo imali vjeru poput one trojice i kada u nama bude isti žar. Možda će tada netko reći: Taj kršćanin smiješno izgleda, ali kada govori sve vri u meni. On tako govori da to mora biti istina.
U tim ljudima je bila velika vjera. Oni su nešto naslutili, vidjeli. Ostavili su sve svoje i krenuli u bijeli svijet za zvijezdom. Povjerovali su zvijezdi, to znači da su krenuli za svojim nahođenjem, pretpostavkom iako nisu bili sigurni do kraja. Možda će netko reći da ih je na kraju dočekala najobičnija slika: Majka, Otac i Dijete. Oni nisu vidjeli silazećeg Boga na zemlju, nego jednu običnu obitelj. Što su oni napravili? Pali su pred njim ničice jer su povjerovali da je u tom malo Djetetu sâm Bog. To je velika vjera. Što bi ti učinio da si bio pun očekivanja i nestrpljenja, prepješačio pola svijeta u nadi da ćeš vidjeti nešto neuobičajeno, dolaziš i vidiš majku koja u naručju drži dijete?
Bilo bi divno da postanemo takvi kršćani kao što su oni bili. Nama je za vjeru potrebno iznova neko čudo. Ispovijed, koja je Božje čudo, ne predstavlja ništa osim gorke obaveze i to maksimalno dvaput u godini. Nije dovoljna ni sveta misa jer tu se za mnoge ništa ne događa. Ali u svakoj misi svećenik stoji s komadom posvećenog kruha u ruci – to je on, Isus Krist. Svećenik ga pokazuje svima i daje ga poput Marije koja je svoje dijete držala u betlehemskoj štali u naručju, ali za mnoge to još nije čudo. Mi bismo trebali smjesta padati na koljena poput one trojice i klanjati se Bogu.
Oni nisu neki klaunovi ili mađioničari. Oni su vjerovali toliko da je drhtao kralj Herod i cijela metropola Jeruzalem. Mnogi su povjerovali da je istina ono što su oni govorili. Ima li među nam bar još trojica koja bi imala vjeru poput njihove? Možda smo za nekoga smiješni i pričamo o zvijezdama, ali neka to bude naša životna priča.
pater Arek Krasicki, CSSp, Osijek