Rijetko kada u evanđeoskim izviješćima Isus govori o sebi. Njegov identitet ostaje skriven pred ljudima. Ostaje vjera u njegovo poslanje. U sinagogi u Nazaretu Isus govori sam o sebi. Ne predstavlja se na ljudski način. Želi da slušatelji njegovih riječi sami zaključe tko je on. Vjeruješ li da je ta ista riječ izgovorena i za tebe nakon tolikih godina? Vjeruješ li u to da je Isus sada tu i da on najavljuje Godinu milosti Gospodnje i da će sada Božja milost djelovati? Jesi li toliko siromašan da možeš primiti Božju riječ? Možda ne možeš prepoznati svoju sljepoću ili se nalaziš u nekom zatvoru. Pokušaj danas slušati Božju riječ tako da zaplačeš poput Židova okupljenih oko Nehemije i Ezre kada su slušali Božji zakon i svaki put vikali Amen. Možeš li zamisliti takvu scenu u crkvi da svi aplaudiraju Amen? Zato probudimo u sebi vjeru potrebnu za primiti Božju riječ jer mi se čini da smo dosta „splasnuli“ i „ohladili“ se od Božje riječi.
Isus u sinagogi, na temelju Izaijinoga proročanstva, govori o sebi. Čini to vrlo sažeto, u dvije crte: pokazivat će i činiti istinu – slijepima vratiti vid, a siromasima pokazati istinitost života u snazi evanđelja; djelovat će – oslobađat će iz tamnica sužnje i potlačene. To nam govori tko je Isus Krist, ali isto tako pokazuje puninu milosti ponuđenu u Godini milosrđa i milosti Gospodnje. Isus poznaje što je istina. On je objavljuje i pokazuje te oslobađa svakoga. Hoćeš li dopustiti Božjoj milosti djelovati u sebi?
Mi živimo stalno u nekim lažima o sebi: O tome kako nas Bog voli ili ne voli, jesmo li grješni ili nismo, jesmo li istiniti Isusovi učenici ili se samo pravimo da jesmo. Možda se godinama ništa ne mijenja. Iskusili smo svašta u životu, poznajemo međuljudske relacije, ali stalno govorimo: Ja znam bolje. Ja imam svoj recept za svetost. Bog ti progovara ustima Crkve, a ti govoriš: Crkva je konzerva koja ne shvaća stvarnost, i ono kultno: Ja znam kako trebam. Ako je tako u tvom životu onda znači da si ti umjesto Boga. Često imamo i božansko znanje – sve znamo o drugima, i o Crkvi, i o svijetu. Ili naša ljudska savršenost na duhovnom putu koja ne treba Božju intervenciju i angažman nego samo vlastiti napor i površnu savršenost. To je isto situacija u kojoj ne računaš na Boga nego samo na svoje sposobnosti i nizane molitve. Naše nas laži ubijaju.
Pogledajmo što radi Isus u nazaretskoj sinagogi. On otvara oči slijepima! Svatko je od nas na poseban način slijep. Možda je nestao mladenački žar za Gospodinom ili misliš danas to više nije moguće. Da, to je sljepoća i ona je toliko nerazborita da više ne vidiš Isusa kraj sebe. Ne vidiš njegovu moć i blagoslov. Zato si posustao i ne možeš naprijed.
Isus je također rekao da će svakoga zarobljenika osloboditi! Svatko od nas dobra poznaje svoju zarobljenost. To su grijesi, pokušaji izlazaka iz njih, emocije, opterećenja sobom i drugima, svađe, ogovaranja i slično. Ali postoji još jedna zarobljenost koja je vrlo opasna. Židovi koji su bili u babilonskom sužanjstvu nisu hodali u verigama. Oni su se jako dobro skrasili i obogatili. I kada su bili pozvani na povratak u Jeruzalem rekli su NE! U Babilonu su imali svega obilato, a u Jeruzalemu je sve bilo razoreno i posipano soli kako ne bi više ništa izraslo. Povratak im je činio neisplativim. To je naša nevolja i zarobljenost. Isus i nas poziva na izlazak iz ropstva, ali mi mu kažemo: Ne, tu nam je dobro. Tu smo, živimo, malo onoga, malo ovoga jer moramo svega isprobati u životu. To je naše ropstvo. Moramo se vratiti na naše ruševine koje Isus želi izgraditi iznova. Čuvajmo se pobožnog Babilona. To je ropstvo vrlo skriveno, ali opasnije je od onoga koje se vidi.
Sjedni do nogu Gospodnjih i dopusti da ti on skine verige s nogu i otvori tvoje oči. Osjeti slobodu i živi slobodu. Ne boj se!
pater Arek Krasicki, CSSp, Osijek