Tri stvari koje te mogu iznenaditi (Mt 14,22-33)

Navikli smo na interpretaciju susreta Isusa koji hoda po moru s apostolima. Znamo da će Petar potonuti čim napravi par koraka u morskoj nemani. No, Isus je tu i sve će dobro završiti. Imam sve veći dojam da nas ovaj događaj uopće ne iznenađuje. A, trebao bi jer je to priča također o nama. Pokušajmo je pogledati možda s malo drugačije perspektive. Pogledajmo Isusa koji hoda po uzburkanom moru, Petra koji tone nakon par koraka s drugog kuta kako bi nas ta priča iznenadila i oduševila.
Prvo što bi nas trebalo iznenaditi je strah apostola zbog protivnog vjetra i valovlja. Iznenađujuće je njihovo ponašanje kako iskusnih ribara. Zar nisu znali za tu prirodnu pojavu?
Drugo što nas može iznenaditi je strah zbog Isusa koji je išao po moru. Zar nisu bili toliko dugo s njim i nisu gledali čudesa koja je on učinio? Zar nisu bili toliko zemaljski i sirovo odgajani kako bi se sada uplašili nečega što prolazi njihova očekivanja?
Treće iznenađenje je to da Petar ide po moru. Kako je moguće da čovjek koliko god je imao kilograma i koliko god bio grješan može ići po vodi? To se suprotstavlja svim pravilima.
Manje-više u svakom razlogu iznenađenja pojavljuje se more. Za Izraelce more je sjedište zloga, Levijatana, grijeha i odbačenosti. Samo pobjednik može pogaziti zlo. No, osim Isusa to nikome nije uspjelo. Iako u Starom Zavjetu Noa u korablju po Božjem nadahnuću spašava svoju obitelj i skupine životinja.
No, dobro, ali što ta priča ima s nama i s našim iznenađenjem?
Prije svega što mi dolazi na pamet to je nenadana oluja. Često sam uvjeren da znam, mogu, shvaćam, prepoznajem. Međutim, upravo tada događa se nenadana oluja. Nigdje izlaza. Vjetar je protivan, a valovi odguravaju na dubinu. Tonem.
Drugo što me iznenađuje je činjenica da je Isus tu. On ide po mojem zlu, po svim mojim Levijatanima, grijehu i odbačenosti i poziva me k sebi. Ali, u meni nastaje još veći strah. On me zove, ali ja se bojim kako ću ići po dubokom moru.
I na kraju i ti se možeš iznenaditi. Ipak možemo hodati po moru! Bez obzira koliko imamo kilograma grijeha i koliko nesigurnosti u nama, možemo hodati po moru. To je radosna vijest. Kako ići da ne potonemo? Dok je Petar gledao Isusa išao po uzburkanom moru, ali kada je gledao u valovlje uplašio se vjetra i počeo tonuti. To se i nam događa. Dok gledamo Isusa ne tonemo! Ali, čim pogledamo naše zlo, naše nemogućnosti i ograničenosti počnemo tonuti. Zašto? Zato što zlo ima svoju težinu. Ono je poput olova koje nas vuče prema dolje. Ali, dovoljan je pogled na Isusa kako bi se hod po moru nastavio.
Svatko od nas ima iskustvo udaljenosti Božje prisutnosti: To je tada kada kažeš ne osjećam Boga. On je tako daleko od mene. Ne vidi me u mnoštvu ljudi. Gledajući ovaj odlomak dolazimo zajedno do još jedne stvari koja nas može iznenaditi. Naime, Petar kad je viknuo Gospodine spasi me! Isus mu je odmah pružio ruku. Tu se Isus otkriva kako Bog, kada govori Ja sam. On se otkriva kao Bog koji je među svojima i koji reagira i na najmanji vapaj. Možda misliš da si Bogu neki tamo rezervni točak i da nemari za tebe zbog mnoštva drugih ljudi koji tonu u svojem moru. Ali, Bog je Emanuel, to znači s nama.
I možda unatoč svim strahovima i sumnjama upravo danas trebamo zavapiti sve češće Isusu Gospodine Spasi me. Jer čini nam se da idemo ali plaše nas valovi. Strah nas je mora. Gospodine Spasi me.
Idemo naprijed iako se bojimo postaviti slijedeći korak. Bojimo se nesigurnosti. To me jako podsjeća na Mojsija koji je proveo Izabrani narod kroz Crveno more. Sigurno i on se plašio, ali hrabro je išao naprijed. Sve se događa uz iznenađenje.
pak