Zašto ne bismo priznali svoje pogreške? (Mt 10,26-33)

Apostoli nisu bili nadljudi koji bi pobjeđivali svojom ljudskom snagom svaku zamku Zloga na svom putu. Poslani su bili u Kristovo ime, ali u sebi osjećali vrlo često strahove. Upravo njima Isus govori ne bojte se. Grčka riječ (fobija) povezuje se s dubokom tjeskobom, doslovce fobijom, koja uništava radost.
Pretpostavljam da većina ljudi ima taj problem. S jedne strane vjerujemo da je Isus kraj nas, no s druge strane strah nas paralizira. Kakav je to strah zašto se bojimo? Koga god bih pitao svatko bi dogovorio da je to činjenica pomanjkanja molitve i posvješćivanja si Božje prisutnosti. Sigurno to je istina. No postoji još jedan izvor koji izaziva strah. To su naši grijesi. Ljudsko je srce stvoreno tako da se ne boji. Nažalost, s prvim grijehom ušao je i strah. Od toga trenutka čovjek se uplašio Boga ali i drugog čovjeka. Umjesto zajedništva dogodio se razdor. Umjesto ravnoteže dogodio se međuljudski prezir.
Dok Isus govori apostolima ne bojte se on govori i nama da se ničega ne bojimo i da se oslobodimo svih svojih fobija jer je ljudsko srce stvoreno ne za strah nego za radost. Ne trebamo se bojati ljudi koji možda svojim klevetama ubijaju naš nutarnji mir i zbog toga navlače još veći strah na nas. U tom slučaju strah nije opravdan jer će dobro katkad uvijek pobijediti.
Isus govori da ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Prije svega apostoli trebaju navješćivati Božju riječ na svakom mjestu. To se i nas tiče. Po našim dobrim djelima i osobnom navještaju donosimo Isusa drugima. Tada nestaje ljuski obzir i strah od ljudi jer ljubav sve pobjeđuje.
S druge strane Isus govori trebate se bojati onoga koji može dušu i tijelo pogubiti u paklu. Trebamo se bojati onoga koji može dušu i tijelo pogubiti u Geheni. Gehena je mejsto vječne kazne. Gehena je dolina u južnom dijelu Jeruzalema. Ovdje je gorio vječni oganj (Iz 30,33). Na tom mjesto ispaljivano malu djecu ali i nerođenu još djecu na slavu Moloha (2Krl 23,10). Uglavnom, to je mjesto iz kojeg nema povratka, tu se vječno gori u zagrljaju zloduha. Upravo to nam Isus kaže: Čuvajte se grijeha koji vas uvlači u zagrljaj Moloha. Čuvajte se pakla i đavla.
Kako raskrinkati strah, koji svoj izvor ima u grijehu i zlu? Kada čujemo Isusove riječi da će sve skriveno biti otkriveno onda se još više uplašimo. Na kraju krajeva svi želimo da naši grijesi nikada ne izađu na vidjelu i da se ne sramimo zbog naših postupaka. Strpavamo ih negdje u mračne zakutke našega bića. Pokušavamo naše negativne postupke sakriti i pred nama. Ali to nije dobra ideja! Zlo učinjeno u tajnosti katkada postaje vidljivo jer se ništa ne može sakriti. Jedno od razmišljanja o čistilištu govori da kazna u čistilištu osim trpljenja i očekivanja će se svesti i na to da svatko će javno iznositi svoje grijehe i kajati se za njih tražeći oprost od onih koje je povrijedio. Znači stat ćemo pred osobe koje smo povrijedili našim postupcima i tražit ćemo oprost: molim te oprosti mi. Tako će se dogoditi pročišćenje u nama. I posta ćemo potpuno slobodni kako bismo stigli u zagrljaj Oca ljubavi.
Zašto bismo trebali čekati sve do smrti da onda u čistilištu oprostimo jedan drugome? Mislim da trebamo početi već sada.
Strah kao posljedica zla i grijeha može se uništiti upravo na taj način da ga javno priznam. Naravno mislim na sakrament pomirenja. Ali, mislim i na te trenutke kada možeš stati pred jednu ili drugu osobu i reći njoj oprosti, pogriješio sam. Nećeš se kompromitirati. Nećeš postati manje vrijedan, zasigurno ne! Postat ćeš slobodan i bez straha u sebi. U tvomu će se srcu otvoriti novi horizont ljubavi. Podliježući milosti oprosta postajamo slobodniji i žiteljima Božjega kraljevstva. Strah potpuno nestaje. Zašto bježati i skrivati se jer sve jedno katkada sve postati javno?