Predragi,
Koliko nam se puta dogodilo da je naša molitva ostala neuslišana? Kako smo se postavili u tome trenutku? Jesmo li odustali od te molitve ili smo možda i dalje ustrajni s jakom vjerom da će ju Gospodin uslišati? Je li naša neuslišana molitva samo znak naše nevjere ili nas Gospodin ostavlja da čekamo kako bi pročistio i usavršio našu vjeru? Kakvu vjeru Isus traži od nas?
Da bismo mogli odgovoriti na ovo pitanje potrebno je ući u današnje evanđelje. Isusov odnos prema ovoj ženi Kanaanki može nam se učiniti grubim, kao da ne suosjeća s njome, ignorira njezin zahtjev, a i kad joj se obraća kao da je vrijeđa. Međutim, to bismo zapazili promatrajući ovaj tekst površno. Isus nikada ne pristupa čovjeku na površan način, nego iz njega izvlači ono najdublje i najljepše što ima u sebi. To isto čini u današnjem susretu s ovom ženom.
Ona je možda Isusu došla već pomalo iz očaja, možda čak i s dozom praznovjerja gledajući u Isusu mađioničara. Možda je njezina majčinska ljubav tražila posljednju slamku spasa za svoju kćer. Međutim, Isus poznaje njezino srce. Zna da se u tome srcu krije nesebična ljubav prema djetetu. Zapravo Isus u njezinoj ljubavi prepoznaje odraz božanske ljubavi prema nama, svojoj djeci i zbog toga je želi dovesti do toga bogatstva koje se krije u njezinu srcu. Da bi ju doveo do toga bogatstva Isus zajedno s njome kreće u traženje onog najdubljeg u njoj.
Prvo što Isus traži kod ove žene jest istinska vjera. Pitat ćemo se zar nema vjeru kad je došla s takvom hrabrošću i upornošću? Istina, ona ima vjeru, ali ju Isus želi dovesti do istinske vjere u kojoj njega ne promatra kao političkog vjerskog vođu, već kao Boga koji se susreće s čovjekom, Boga koji pritječe u pomoć čovjeku koji vapi. Vidimo da žena dolazi stojeći, stavlja pred Isusa svoju molbu, a kroz razgovor njezina vjera raste do trenutka kada pada pred Isusa i klanja mu se, priznaje njegovo božanstvo nazivajući ga Gospodine, pomozi mi. Prema njemu više ne pristupa s onim političkim nazivom Sine Davidov, već s Kyrie – Gospodine. Tu je otvorila vrata svojega života Bogu koji želi ozdraviti njezinu kćerkicu. Da bi Isus mogao djelovati i u našem životu kao prvi preduvjet je vjera. Ne bilo kakva vjera. Ne ni vjera koju često svjedočimo samo na papiru, a ne svjedočimo ju u životu. Bog od nas traži vjeru po kojoj ćemo i mi reći Kyrie – Gospodine. To je vjera u kojoj otvaramo svoja vrata Bogu i u kojoj uvijek ima prostora za rasti gdje svaki susret s Isusom produbljuje našu vjeru. Ona se nikada ne iscrpljuje, već u njoj uvijek pronalazimo novinu koja nas na još intimniji način povezuje s Bogom. Pitajmo se kakva je naša vjera? Pristupamo li Isusu na magijski način ili doista u njemu vidimo Mesiju, Gospodina koji može i nemoguće učiniti mogućim? Molimo Gospodina da nam umnoži vjeru koja će nas dovoditi k njemu.
Drugo što Isus traži kod ove žene jest ustrajnost i hrabrost. Ona je to i pokazala tako što je vikala za njim, međutim, Isus je išao korak dalje. Išao je ispitivati njezinu nakanu, odnosno ozbiljnost njezine molitve. Na njezinu primjeru Isus nas želi poučiti da u svojim molitvama ne promatramo Boga kao automat za ispunjavanje naših želja. Koliki znaju upravo na takav način pristupiti Isusu? Koliki su mu možda i pristupali? Možda je i ova žena tako pristupila pa je zbog toga Isus pročišćavao njezin odnos prema njemu na način da je prvotno ignorirao njezin zahtjev, a potom je učinio ono što bi najmanje očekivala oslovivši ju psićem. Tim su naslovom Židovi vrijeđali i ponižavali pogane. Međutim, ovu ženu ni jedan pogrdan naslov nije spriječio da odustane od svoje molitve, već je pokazala svoju odlučnost. Bila je spremna na Isusovo odbijanje, ali nije odustajala jer je znala ako ustraje da će ju Gospodin uslišati. Poticaj nam je to da i mi u ovoj ženi pronalazimo primjer ustrajnosti i hrabrosti u našem molitvenom životu. Bog od nas traži postojanost i nepokolebljivost u molitvi. Traži našu odlučnost, da ne budemo mlaki već vrući za njegovu radosnu vijest. Kad vidi našu odlučnost tada će uslišati i naše molitve jer s njime možemo sve.
Treće što Isus traži kod ove žene jest poniznost. Tek kada se čovjek ponizi, kada prizna svoje pogreške tada može rasti. Po čemu vidimo da se ova žena ponizila? Kada joj je Isus rekao: ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima, ona odgovara: Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara. Nije li se time žena ponizila? Priznala je svoju povijest. Priznala je svoje nepoznavanje Boga, ali je kroz tu njezinu poniznost izrasla snaga vjere po kojoj je Gospodin mogao učiniti ono što ga je tražila. Neka nam ovo bude poticaj da preispitamo sebe i svoju poniznost. Možemo li se poniziti da bi sjeme koje je Bog u nama posijao moglo rasti? Da bi u nama mogla rasti vjera?
Neka nam današnja Nedjelja pomogne u tome da Gospodin pročisti i usavrši našu vjeru. To je vjera kakvu traži od nas – čistu i postojanu koja počiva na temeljima poniznosti. Vjera koja se ne iscrpljuje već vjera u kojoj uvijek ima prostora za rast. Da bismo mogli rasti potrebno je da se odvažimo, budemo hrabri i ustrajni u vikanju za Gospodinom prihvaćajući svoju malenost po kojoj nas On čini velikima.
Vlč. Mario Žigman