Znamo kako je, da bismo preživjeli i mogli rasti, za naš život potrebna tjelesna hrana. Hrana je izvor života. Tamo gdje nema hrane nema ni života, a ondje gdje hrane nema dovoljno dolazimo do problema koji bi se mogao opisati po onom principu samo najjači preživljavaju. Glad čovjeka dovodi do ruba. Stoga on želi što prije ukloniti glad kako bi mogao normalno funkcionirati i obavljati svoje svakodnevne poslove. Siguran sam kako se sjećate one reklame za snickers koja glasi: kad si gladan nisi svoj. Međutim, je li dovoljno utažiti samo onu tjelesnu glad kako bismo bili svoji ili je potrebno nešto više? Čovjek je onaj koji se sastoji od duha, duše i tijela i moramo se brinuti za sve tri dimenzije svojega postojanja jer nas to čini cjelovitima. Stoga nije dovoljno samo utažiti tjelesnu glad, nego i duhovnu. Što je to naš duhovni snickers koji će nam pomoći u tome da budemo svoji, da ne budemo poput kameleona prilagodljivi drugima, već da budemo odraz i odsjaj slike na koju smo stvoreni?
Slušajući jučerašnje evanđelje Isus nam doziva u svijest kako je, osim ove zemaljske hrane, daleko potrebnija ona hrana koja ostaje za život vječni (usp. Iv 6,27), koja nam omogućuje zdravlje, radost i optimizam, rekao bih da nam Isus govori o tome što je to naš duhovni snickers. Najveća čovjekova potreba koja će utažiti našu glad i učiniti nas odrazom slike na koju smo stvoreni jest hraniti se Kristom jer samo nam on može osigurati hranu koja će protjerati glad iz ljudskog srca.
Na tome tragu bio je i sv. Ignacije Antiohijski kada je rekao: Ne raduje me propadljiva hrana ni naslade ovoga života. Želim Božji kruh, a to je tijelo Isusa Krista od roda Davidova, a za piće želim njegovu krv, a to je nepropadljiva ljubav. Katekizam Katoličke Crkve uči nas pak: Ono što je tvarna hrana za naš tjelesni život, to na čudesan način čini pričest u našem duhovnom životu (KKC 1932).
Znamo nadalje, kako ne postoji samo jedna zdrava hrana, a ostale su nezdrave. Jednako je tako i u našem duhovnom životu. Postoji mnogo zdrave hrane po kojoj jačamo svoj duh i postajemo slični Kristu. Tako uz Euharistiju imamo druge sakramente, naročito sakrament ispovijedi po kojemu se pročišćavamo, uklanjamo ono nečisto i prljavo što se zna nataložiti našim padom u grijeh. Ne zaboravimo, sada, čim nam se ukaže mogućnost, da što prije pohitimo tome sakramentu kako bismo doživjeli susret s Milosrdnim Ocem koji nam prašta. Nemojmo si sada dozvoliti izbjegavanje sakramenta pomirenja jer nas Bog po njemu oslobađa i pročišćava kako bismo mogli konzumirati tu zdravu hranu.
Nadalje, tu je Sveto pismo. Vjerujem kako ste kroz ovu neobičnu korizmu na poseban način upravo razmatrali i čitali Božju riječ i tako se nahranili Božjom prisutnošću. Kaže nam sv. Jeronim: Tko ne poznaje Sveto Pismo, ne poznaje Krista. Po Svetome pismu osluškujemo Boga, susrećemo se s njime i svoj odnos gradimo na prijateljevanju s njime. Nemojmo zanemariti čitati i razmatrati nad Božjom Riječi. Nemojmo se zapustiti pa da ju tumačimo svojevoljno, nego dajmo si truda, pronađimo biblijske komentare. Imamo toliko kvalitetnih stranica na kojima možemo pročitati različita tumačenja (sveto-pismo.net i dr). Pitajmo svećenika ono što nam je nejasno kako bismo mogli bolje upoznati Boga. Kada poznajemo i kada smo prisni s Bogom, tada vrlo lako možemo steći sposobnost razlučivanja duhova i dobro znati koji je duh od Boga, a koji od Sotone. Kada prijateljujemo s nekim, kada se družimo s nekim, možemo točno znati kako ta osoba razmišlja i što nam želi poručiti. Tako jednako kada poznajemo Boga, znamo što nam govori i onda nemamo straha da ćemo pomiješati duhove.
Iduća zdrava hrana po kojoj oplemenjujemo i jačamo svoj duh jest duhovno štivo. Mnogo je onih koji su pisali svoja duhovna iskustva, svoja razmatranja, svoj osoban rast u vjeri kroz kušnje, poteškoće i padove. Toliko je životopisa svetaca koji nam pokazuju kako je svetost dostižna svakome čovjeku te kako i na koji se način radi za onu nepropadljivu hranu. Čitajući njihove životopise vidjet ćemo kako su to ljudi jednaki nama, kako su proživljavali jednake slabosti i grijehe i to nam pomaže da budemo svjesni kako i mi možemo biti sveti. Sveta Mala Terezija promatrala je svece koji su joj se činili kao nedostižne planine. Poželjela je i rekla da želi biti sveta i to je postigla. Ne zato jer ju je Bog odmah po njenjoj želji učinio svetom, nego se borila protiv grijeha, unatoč kušnjama i padovima. Živjela je s čvrstom vjerom i potpunim pouzdanjem u Boga. Svi se ti duhovni pisci hrane tom zdravom hranom koja nam se daruje na oltaru.
I naposljetku, a nikako ne i manje bitna hrana, jest akcija, djelovanje. Kaže nam još sv. Jakov: vjera bez djela je mrtva (usp. Jak 2,17). Ako sve ovo prije činimo, idemo na misu, ispovijedamo se, čitamo i razmatramo Sveto pismo, čitamo duhovna štiva, a to sve ne potiče nas na akciju, znači da se nešto prljavo i nezdravo potkralo u našu hranu. Kada to otkrijemo, potrebno je otkriti što je to nezdravo i toga se osloboditi. Isus je često pozivao na djelovanje što ja vama činih, tako trebate i vi činiti drugima (usp. Iv 13,14-15). Djelujmo i u ovom razdoblju među članovima svojih obitelji, pokažimo posebno razumijevanje prema onima s kojima nam nije lako, obiđimo također i naše bake i djedove. Tada ćemo vidjeti kako kroz male trenutke našega djelovanja zapravo susrećemo Boga, a kada ga susrećemo, tada je nemoguće da ne zračimo onom radošću na koju smo svi pozvani. Kada smo mi oduševljeni za Boga tada možemo i drugoga oduševiti i svjedočiti kako je naš Bog živ.
Budimo stoga oni koji će hraneći se zdravom hranom održavali jakost, vedrinu i optimizam svoga duha kako bismo svojim životnim svjedočenjem druge poticali da uzimaju od one hrane kojom se sami hranimo čineći tako zdravim i društvo u kojemu živimo.
vlč. Mario Žigman