Predragi,
Ima mnogo primjera kada neke stvari radimo automatski, gotovo nesvjesno. Jedan od takvih primjera je da kada iziđemo iz kuće ili stana i udaljimo se nekoliko metara, u nama se pojavi pitanje: jesam li zaključao? Vraćamo se kako bismo provjerili. Nije li to pokazatelj naše uspavanosti, ali ujedno i budnosti? Uspavani smo kada djelujemo automatski, nesvjesno, kada smo mislima negdje drugdje. Međutim, budnost se očituje onoga trena kada se trgnemo i pitamo jesmo li osigurali svoj dom, jesmo li ga zaključali kako bismo izbjegli moguće provale i sl.
Naša se budnost u ovome svijetu očituje i kroz razne druge primjere. Sjetimo se nekih situacija kao na primjer: plaćanje zdravstvenog osiguranja, osigurat ćemo automobil, nosimo sigurnosni pojas kada sjedamo u automobil i mogli bismo još navesti mnoge primjere naše budnosti u ovome životu. Sve je to znak naše pažnje kako bismo izbjegli neželjene situacije u svome životu.
Međutim, što je s budnošću u našem duhovnome životu? Jesmo li tu budni ili smo uspavani te neke stvari činimo automatski, polusvjesno ili nesvjesno? Možda automatski molimo, idemo na svetu misu, obavljamo pobožnosti? Koliko nam se puta znalo dogoditi da smo na misi rastreseni, mislima daleko, te kada dođemo kući pitamo se što nam je Isus danas govorio, ne možemo se sjetiti što je bilo u čitanjima, što je svećenik govorio i sl. Možda ćemo tražiti uzrok naše rastresenosti, naših problema, a ne pronalazimo ga jer tražimo u stanju duhovne uspavanosti.
Isus nas na početku ovoga došašća poziva na budnost, da budemo oprezni kako ne bismo zaspali. San o kojemu Isus ovdje govori ne znači samo fizički san, iako je Isus znao govoriti i o tom fizičkom snu. Sjetimo se u Getsemaniju kako učenicima govori da bdiju s njime te kada ih je našao pozaspale govori da je duh voljan, no tijelo je slabo. Ipak, ovdje je riječ o snu koji nas lako odvede u jednu ravnodušnost u odnosu prema Bogu. Stav je to koji nam govori da imamo pravo živjeti kako mi želimo, prepuštajući se svojoj grešnoj naravi, bez obzira na to što Bog govori o tome.
Duhovno smo uspavani svaki put kada oči svoga srca okrenemo prolaznim, nevažnim, pa čak i grešnim stvarima. U tome stanju duhovne uspavanost nismo u stanju vidjeti Krista jer su oči naše duše zamućene. Često nismo u stanju prepoznati one lijepe događaje. Koliko puta ćemo se osvrtati na loše vijesti i tako dopustiti da one zavladaju u našem srcu? Možda ste imali iskustvo da ste bili u prisutnosti osobe koja je negativna. Nije li ta osoba svoju negativnost prenijela i na vas? A dobra, radosna vijest prolazi pored nas, bez da ju uočimo i prepoznamo.
Prva nedjelja došašća, kao i cijelo došašće želi nam probuditi svijest da zapazimo dobro i lijepo pored onog lošeg i ružnog. Želi nas potaknuti da se nad tim dobrom zaustavljamo. Nismo li možda imali ono iskustvo da, kada izgubimo neko dobro, tek tada shvatimo koliko smo malo pažnje pridavali tome dobru? Isus se danas obraća svakome od nas i govori nam da se probudimo, da slušamo i da gledamo ono dobro.
Druga poruka došašća krije se u Isusovom pristupu nama ljudima. Isus neće vikati, on će šaptati kako bismo mu trebali posvetiti svoju pažnju. Iskustvo nam pokazuje kako kada netko tiho govori, i ako ga je ugodno slušati, tada ćemo posvetiti svu svoju pažnju da bismo ga čuli i razumjeli. Isus je taj koji danas, sada tebi i meni, govori tiho, on šapuće na uho našega srca. Zar ne kako je ugodno slušati Isusov glas? Posvetimo se stoga njegovoj riječi kako bismo prepoznali i razumjeli njegov poziv na budnost i bdijenje.
Ne dopustimo da nas ovo vrijeme, kada sve oko nas spava, kada priroda odlazi na počinak, ne zavede i baci u san, duhovni san, već se trgnimo i budimo budni stražari koji će bdjeti nad imanjem koje nam je povjereno. Koje je to imanje? To je život. Bdijmo nad svojim duhovnim i tjelesnim životom kako bismo radosno dočekali Isusov dolazak znajući da će nas za našu budnost bogato nagraditi. Amen.
vlč. Mario Žigman