Predragi,
Prije nekoliko dana jedan mi je otac rekao kako je bio na misi i doživio nešto što ga je nagnalo na razmišljanje. Naime, kada je bila pričest, svećenik je išao od osobe do osobe dijeleći Kristovo Tijelo. Primijetio je jednog dječaka koji je svo to vrijeme svojim pogledom pratio svećenika. Kada je svećenik sve obišao i vratio se za oltar, dječak je briznuo u plač vičući kako on nije dobio. Koliko god ga je majka pokušavala smiriti u tome nije uspjela.
I nastavlja dalje taj otac kako ga je taj događaj potresao toliko da počne razmišljati o tome što je on primio u tome trenutku kada je blagovao Kristovo Tijelo. Pitao se kako bi se on osjećao u trenutku kada ne bi dobio ono najveće i najdragocjenije što je Krist ostavio Crkvi – samoga sebe. Koliko puta znamo pristupiti sakramentu euharistije i pričesti površno, rutinski, ne razmišljajući o tome što se u tome trenutku događa?
Ovo vjerniku današnjice može biti jedan od razloga zbog čega nam je važna današnja svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Upravo nas danas Crkva potiče da razmišljamo o tome što se događa u najvećem čudu koje postoji na zemlji, a to je Euharistija. Naime, svima nam je poznato da nam je hrana potrebna kako bismo imali potrebne snage i održali svoj život. Međutim, kada bismo se dobro i obilno hranili, a pri tome se ne bismo kretali, odnosno ne bismo trošimo ono što smo u sebe unijeli, postali bi tromi, ne bismo bili u formi. Neka novija istraživanja govore o tome kako tjelesna neaktivnost utječe brojne zdravstvene poteškoće koje mogu utjecati na naše psihičko i mentalno stanje.
U tome smislu možemo reći kako je slično i na području duhovnoga života. Svaki puta kada sudjelujemo na Euharistiji mi primamo duhovnu hranu – zdravu hranu koja nam je potrebna za naš život. Tu hranu primamo preko Božje riječi, preko okupljene zajednice, po molitvi i u konačnici po blagovanju Kristova tijela. Međutim, ako te „duhovne kalorije“ ne iskoristimo u svrhu djela milosrđa, ljubavi i praštanja mi postajemo tromi i vrtimo se u svome egoizmu.
Kao što će se hrana koju unosimo u sebe, ako ju ne iskoristimo za neku tjelesnu aktivnost, taložiti u obliku masnoga tkiva, i kasnije može izazvati kako smo rekli neka zdravstvena oboljenja, a Svjetska zdravstvena organizacija govori i o tome da neaktivnost uzrokuje rak dojke i debelog crijeva, dijabetesa… tako i duhovna hrana, ako se ne iskoristi za neku duhovnu aktivnost, taloži se u nama te uzrokuje ozbiljne duhovne bolesti. Postajemo duhovno tromi i lako upadamo u duhovnu oholost baveći se samima sobom, ne obazirući se na onoga pored sebe.
Takav život u suprotnosti je s onim na što nas Euharistija poziva. Isus nas poziva da se otvaramo i darivamo drugome. To se događa u euharistiji. On sam dolazi k nama, otvara nam se, daruje se i prima nas u svoj život. Tu se dodiruju dva života – moj život i Božji život. Tu se susreću dvije ljubavi – moja ljubav i Božja ljubav. Ta Isusova ljubav nije apstraktna, već je konkretna. Tu je ljubav pokazivao dok je tjelesno boravio s ljudima susrećući ih i liječeći ih, a ispunjenje svoje ljubavi očitovao je uspostavivši euharistiju i darujući se na križu kako bismo mi mogli živjeti. Ta je ljubav i danas konkretna u sakramentu Euharistije po kojoj su mnogi doživjeli izlječenje svojih bolesti. Po posvećenom kruhu Krist ulazi u svaki atom našega bića. Ne da on postane kao mi, već da mi postanemo kao on, da postanemo Njegovi.
Nije li to doista najveće čudo ovdje na zemlji? Da je riječ o najvećem čudu svjedoči nam jedna anegdota koja se dogodila u bazilici sv. Petra. Naime, jedan od sjemeništaraca vodio je skupinu japanskih turista u obilazak. Oni nisu znali ništa o našoj vjeri. S posebnom je pažnjom objasnio sva velika remek-djela umjetnosti, skulpture i arhitekture. Napokon je zaključio u kapeli Presvetog Sakramenta pokušavajući svim silama objasniti što je to. Kad se skupina razišla, ostao je stariji muškarac, koji je bio posebno pažljiv i zamolio je sjemeništarca da mu ponovno objasni Presveti Sakrament. Sjemeništarac je to učinio, nakon čega je čovjek uskliknuo: „Ah, ako je to tako, ovo što je u ovoj kapeli veće je umjetničko djelo od bilo čega drugog u ovoj bazilici.“
Draga braćo i sestre, nećemo uspjeti svojim razumom prodrijeti u to otajstvo jednako kao što nećemo prodrijeti u otajstvo Presvetoga Trojstva. Zato smo pozvani da u to otajstvo uđemo darom vjere. Krist nam sebe daje kako bi i dalje mogao biti prisutan u ovome svijetu, kako bi i dalje mogao širiti svoje kraljevstvo, a širi ga po nama. Kroz naše oči on gleda, kroz naše uši sluša. Po našim nogama on hoda i čini dobro. Po našim rukama preobražava i blagoslivlja ovaj svijet. Na nama je izbor želimo li se dati Isusu da po nama djeluje.
I vratio bih se na onog dječaka s početka naše propovijedi koji je neutješno plakao jer nije primio Isusa. Nama se Krist daruje, a mi ga ponekad primamo nedolično, umjesto da s pobožnošću i dubokim strahopoštovanjem primimo Krista na svoju ruku, mi ga, rekao bih hvatamo, gotovo otimamo iz ruku svećenika. Načinimo od svojih ruku prijestolje Bogu znakom križa – znakom pobjede nad smrću. Prijestolje na koje se Bog uspeo da bismo mi živjeli i tako ga dostojanstveno blagujmo. I zaključio bih pitanjem: što bi bilo kada bi nama bilo njegovo Tijelo uskraćeno? Bismo li i mi neutješno plakali ili bi nam bilo svejedno?
vlč. Mario Žigman