Predragi!
Kao dijete volio sam priču o Aladinu. Prije godinu dana na našim je kino platnima prikazivana istoimena priča koju je Disney upriličio u obliku filma. Radnja nam je, vjerujem, svima dobro poznata. Zadržao bih se nakratko na duhu iz svjetiljke koji je Aladinov potencijalni ključ budućnosti, kako stoji u opisu filma. Iz cijele priče zanimljivo je za primijetiti da je dovoljno protrljati lampu kako bi iz nje izišao duh koji će ispuniti njegovu želju.
Ne uočavamo li sličnosti s današnjim evanđeljem, a onda i u našem odnosu s Bogom? Vidimo učenike koji promatraju Isusa dok liječi bolesne, izgoni zloduhe, mase koje dolaze Isusu koji poput duha iz svjetiljke ispunjava njihove želje. Vidjevši to odmah su mu rekli za Petrovu punicu. I mnogi koji su kasnije dolazili imali su sličan pristup.
Ima nešto pomalo tako u svima nama, zar ne? Kad se molimo, koliko se često prema Bogu znamo ponijeti kao prema duhu iz lampe nadajući se da će nam ispuniti svaku našu želju? Svakodnevno se nalazimo u napasti da grčevito molimo Gospodina da učini samo ono za što molimo i što žarko želimo. Ovdje nije problem u molitvi za sebe i svoje osobne nakane i potrebe. Itekako trebamo moliti za sebe. Međutim, problem je kada se dopustimo ponijeti svojim sebičnim željama i interesima te ne vidimo ništa dalje od toga. Na taj način na Boga gledamo kao sredstvo za ispunjenje naših želja. Ukoliko ne usliši našu molitvu, onda se ljutimo na njega, a još gore što se katkada zna dogoditi, da ga zaniječemo tako što dignemo ruke od crkve i od Boga jer naša molitva nije uslišana. Pomislimo da nas je Bog napustio ili kako uopće ne postoji, jer da postoji onda bi nas i uslišao. Time Boga stavljamo u svoje vlastite okvire i gubimo iz vida onu poruku koju nam je došao objaviti, da je on Bog s nama.
Upravo je to razlog Isusova povlačenja. Ne čini li nam se kao da se nalazimo u tami kada nam neka molitva nije uslišana? Ne snalazimo se i osjećamo se potpuno napuštenima. Što nam je onda činiti? Današnje evanđelje daje nam odgovor u Isusu koji rano ujutro, još za mraka, odlazi na samotno mjesto kako bi molio. Bez obzira koliko se mračno činilo, Isus nas nikada ne napušta. Povlači se, ali nas ne napušta. Njegovo povlačenje poziv je da se i mi preselimo na novo mjesto. Poziva nas da iziđemo iz udobnosti svojega doma i krenemo prema samotnim mjestima. Za neke je to prihvaćanje vlastitih ograničenja koje donose dob i bolest. Drugi su suočeni s prekinutim vezama, neki se bore s usamljenošću i tugom, neki opet s vlastitom egzistencijom jer jedva sklapaju kraj s krajem. Svatko bi od nas mogao imenovati samotno mjesto s kojim se suočava.
Ta ćemo mjesta nastojati izbjeći jer nam se čine zastrašujućima i opasnima. Međutim, potrebno je suočiti se sa stvarnošću nad kojom katkada nemamo kontrolu. Tu se može dogoditi naše najdublje ozdravljenje jer nas Bog, kao nekoć Petrovu punicu, prihvaća za ruku i popušta nas groznica u kojoj se nalazimo. Kada se dogodi to ozdravljenje često ćemo htjeti ostati u svojoj zoni sigurnosti i ugode. No tada bismo trebali ići dalje prihvaćajući nove izazove koje Bog pred nas stavlja. To vidimo po tome kada su Petar i njegovi drugovi došli Isusu i rekli: svi te traže, a on odgovara: Hajdemo drugamo. Izlazi iz onog komfora prihvaćenosti gdje će mu svi pljeskati i hvaliti ono što čini i poziva učenike da se upute tamo gdje je potreban da ga drugi susretnu, da drugima navijesti Radosnu vijest.
No, kakve to veze ima s našom neuslišanom molitvom? Znamo kako imamo molitve koje izgovaramo samo da bismo ostali u svome komforu, u udobnosti svojega doma, a Bog nam neuslišanom molitvom želi reći: Hajdemo drugamo. Poziva nas da idemo tamo gdje je neugodno kako ne bismo izgubili iz vida onu ispravnu sliku o Bogu, da ne bismo u njemu promatrali duha iz svjetiljke koji ispunjava sve naše želje te kako ne bismo tako ostali na jednome mjestu, naročito tamo gdje nam je ugodno i lijepo.
Bog nas poziva da idemo drugamo jer i on ide s nama. Ne kaže: idite drugamo, već hajdemo drugamo. Neka i ovaj tjedan bude poticaj za razmišljanje kako bismo prepoznali gdje nas Bog želi, gdje smo mu potrebni. Ne promatrajmo ga kao duha iz svjetiljke koji puko ispunjava naše želje, već kao Sina Božjega koji nas prati na životnome putu i onda kada prolazimo kroz teškoće. Iako nam se tada može činiti da je Bog odsutan, trebamo znati kako nas nije napustio. Potrebno ga je samo potražiti. Kao što su Šimun i njegovi drugovi tražili Isusa i pronašli ga na samotnom mjestu, tako je potrebno da i mi zađemo na ta samotna mjesta svoga života kako bismo ga pronašli. Amen.
vlč. Mario Žigman