Predragi,
Čovjek današnjice svjedok je kako smo potrebiti utjehe. Možda smo toliko puta iskusili da u određenim situacijama nismo tražili nekoga tko bi nam puno govorio da bi nas utješio. Bilo je dovoljno da je netko bio uz nas, da nas je stisnuo za ruku, pružio nam osmijeh, zagrlio nas i dao nadu i sigurnost da možemo računati na njega u trenutku kada nam se čini da se naš život ruši. U takvim situacijama ujedno tražimo nekoga tko će nam pomoći pri zacjeljenju nanesenih rana. Zapravo, na slikovit način možemo reći kako u drugome čovjeku želimo pronaći grad utjehe.
Crkva – Grad utjehe
Danas u evanđelju susrećemo Isusa u Kafarnaumu. Jedno od značenja Kafarnauma je upravo „grad utjehe“. Mjesto je to gdje je Isus rado dolazio. Tu je pozvao prve učenike, oslobodio opsjednutog, ozdravio Petrovu punicu, ozdravio stotnikova slugu i u tome je gradu sebe nazvao kruhom koji s neba silazi (Iv 6,50). Kad sve ovo vidimo nije li to onda doista grad utjehe? Ovaj je grad, kako kaže sv. Ivan Pavao II., bio polazište s kojega je kretalo svako putovanje.
Gdje je danas taj Kafarnaum? Pri tome ne mislim doslovno u geografskom smislu. Idemo ga pronaći u našem duhovnom smislu. Gdje ga mogu pronaći? Zar ne da je tamo gdje Isus silazi u liku kruha – u Crkvi, u euharistiji. Ako je to tako, a jest, onda možemo reći da je Crkva u kojoj se slavi euharistija naš grad utjehe.
Tu se susrećemo s Bogom koji tješi narod svoj, koji suosjeća s nama i pruža nam svu potrebnu blagost, nježnost, poniznost i ljubav za kojom čeznemo. No, ne smijemo se na samo na tome zadržavati jer je on iznad toga. Ne smijemo mu kroz ove atribute oduzimati njegovu snagu i moć po kojoj primamo svu potrebnu utjehu koja nam jasno govori da s njime sve možemo učiniti, da nas u njegovoj prisutnosti nikakvo zlo ne može nadjačati.
Zli je nemoćan
Što nam to daje takvu sigurnost? Analiziramo li samo odlomak današnjeg evanđelja možemo primijetiti da su pismoznanci govorili autoritetom Zakona i tradicije, dok Isus govori autoritetom koji od njega dolazi. Zapravo, on govori božanskim autoritetom. Nadalje, ono što nam potvrđuje da nas zlo ne može nadjačati je Isusov identitet. On se razotkriva u suočavanju s nečistim duhom koji ga obznanjuje kao Boga koji ima vlast nad njim. Nečisti duh priznaje Isusa kao opasnost, prijetnju – kao onoga koji ima moć sve ih uništiti. Ne smijemo se tu zavesti i podcijeniti moć nečistih duhova. Ona je itekako velika i protiv nje ne možemo ići sami svojim vlastitim snagama. Međutim, snaga i moć nečistog duha ništa je u odnosu na snagu i moć koju vidimo u Isusu.
Što to danas znači za tebe i mene? Vidimo kako živimo u svijetu u kojemu je zlo na osobit način izraženo. Čini nam se kao da je zlo zauzelo posljednju riječ. Dobiva se dojam kao da je snaga Zla nadjačala i nadjačava svako dobro koje pokušava plivati u ovome svijetu. Nije li to ono što nas ponekad zna obeshrabriti? Pomislimo kako život nema smisla, jer nepravedni i zli ljudi imaju više od onih koji su čestiti i pravedni. Ne pomislimo li nekad kako je bolje biti nepošten jer takvi bolje prolaze u ovom svijetu od onih koji su pošteni? Sve su to napasti kojima nas Zli želi udaljiti od dobra, od Boga.
I ti možeš postati „Grad Utjehe“
Tada nam je potrebno da uđemo u svoj grad utjehe – u Crkvu gdje se susrećemo s kruhom koji s neba silazi. Kruh koji nas tješi i ohrabruje. Bog koji nas podsjeća da zadnju i konačnu riječ nema zlo, već dobro što očituje svojim uskrsnućem. Kao da znamo zaboraviti da je Bog onaj koji ima veću snagu i moć od bilo kojeg zla i grijeha. Nemojmo doživljavati Boga kao nekog mekušca, već u njemu prepoznajmo Onoga koji je Gospodar života. U njegovoj su ruci svemirska prostranstva i srca ljudi. Njegova snaga pobjeđuje svako zlo.
Kada se budeš našao u iskušenju pomisliti kako je zlo pobijedilo, sjeti se da je Bog jači od toga i da naposljetku sve izvodi na dobro. Njegovom snagom možemo pobijediti grijeh i smrt. I nije nam dovoljno samo priznati njegovu moć i snagu, nego ju je potrebno svjedočiti dalje onima koji se nalaze u tami, kako bi se primili te snage i moći koja ih može izvesti na svjetlo.
Na taj način i mi postajemo „grad utjehe“ drugome čovjeku, jer ono što primamo u Euharistiji donosimo drugima. Ne dopustimo Zlu da razori taj grad koji je Bog u nama izgradio snagom svoje ljubavi i moći da bismo jedni drugima bili poticaj u širenju dobra koje naposljetku ima svoju konačnu riječ.
vlč. Mario Žigman