Predragi,
Snaga dodira je nevjerojatna. Mnoga istraživanja govore o tome da dijete koje je lišeno dodira može imati teške posljedice. Svi mi imamo potrebu za dodirom jer nam to govori da nismo sami. U današnjem evanđelju vidimo prisutna dva dodira. Riječ je o Isusovom dodiru dviju žena.
Isus je doista bio slavna osoba u svom kraju. Kamo god je išao uvijek ga je slijedilo mnoštvo. Ljudi su ga voljeli slušati jer je poučavao s autoritetom. Međutim, jedan od glavnih razloga zbog čega je bio popularan jest taj da je imao moć. Izgonio je demone i liječio bolesnike.
Danas se susrećemo s Isusom koji pokazuje nevjerojatnu snagu ozdravljenja. Ozdravlja dvije žene. Jedna ima 12 godina i na umoru je, zapravo javljaju da je umrla. Dok je druga starija i bori se 12 godina sa svojom bolešću. Prva djevojčica, Jairova je kći. Jair je bio ugledan čovjek, bio je vođa sinagoge. No, iz današnjeg izvještaja uočavamo da je bio i brižan otac koji je ljubio svoju kćer. Međutim, u trenutku kada je čuo da je bolest njegove kćeri smrtonosna nastaje velika promjena. Tamo gdje prestaje čovjekova snaga događa se susret s Bogom. On izlazi iz svojih sigurnosti i javno pokazuje svoje mišljenje o Isusu u kojega ima bezuvjetno povjerenje. Padom na koljena i pokazuje svoju malenost, siromaštvo. A Bog je onaj koji na vapaj siromaha ne okreće svoju glavu. Bez oklijevanja Isus pristaje ozdraviti njegovu kćer. Na tom putu Jairova vjera dolazi u iskušenje. Javljaju mu da je njegova kćer umrla. Je li time Jairova vjera splasnula? Do sada je bilo nade, ali sada kao da je više nema. Međutim, Isus mu govori: ne boj se, samo vjeruj. Vjera je izvan mogućega. Ono što je nama nemoguće, Bogu je moguće. To trebamo znati.
Druga žena imala je 12 godina krvarenje. Prema Mojsijevom zakonu ona je proglašena nečistom i trebala je biti izolirana iz društva sve dok ne postane čista. Ovoj ženi ne znamo ime. Ne znamo odakle je došla. Mogla bi biti bilo tko od nas. Jedino što znamo jest njezina bolest, njezin očaj i njezina potreba da se dotakne Isusa. Potrošila je sve što je imala, no stanje se nije popravilo. Duševno stanje ove žene više je narušeno nego što je to fizičko. Gubi svoj život, njegovu toplinu, vitalnost.
Zamislite sada takav život. Dvanaest ste godina izolirani, bez kontakta, bez dodira. Pitam se tko su ti ljudi danas. Njezina priča je i naša priča. Riječ je koliko o muškarcima toliko i o ženama. Iscrpljeni smo životom; živi smo, ali zapravo ne živimo. Osjećamo se izoliranima i samima. Nisu li to pojedini osjetili za vrijeme ove pandemije? Mnogi su za vrijeme prvog lockdown-a bili lišeni dodira, mnogi su zbog tog nedostatka pali u depresiju, očaj i osjećaj napuštenosti. Nisu li u liku te žene mnogi siromasi lišeni dodira, jer kada ih vidimo, mi ih obilazimo, ignoriramo. Nismo li i mi u liku te žene u trenutcima kada nemamo nekoga da nas sasluša, kada nas nitko ne razumije, kada nas nitko ne podiže?
Žena iz današnjeg evanđelja skuplja hrabrost da se progura do Isusa kroz gomilu kako bi se dotakla barem njegove haljine. Želimo li se mi dotaknuti njegove haljine? Mnogi su lišeni Isusova dodira, ne zbog toga što ih Isus ne želi dodirnuti, već zbog toga što oni ne žele dodirnuti Isusa. Mnogi se od nas guraju s Isusom i u toj ga gužvi dotičemo, ali bez vjere da je on onaj koji može promijeniti naš život. Što mislim pod time?
Većina će nas danas pristupiti svetoj pričesti. Blagovat ćemo Kristovo tijelo čime ga dotičemo. Međutim, hoće li taj susret biti susret vjere? Susret u kojemu nas Isusov dodir ozdravlja?
Postavljam to pitanje na temelju jedne statistike koju sam čitao i koja govori o tome da je danas sve veći broj katolika koji dolaze na euharistiju, a zapravo ne vjeruju u Isusovu realnu prisutnost. Možda neki od nas nismo svjesni da je Isus koji dolazi na ovaj oltar realan, živ. Možda smo poput mase koja dolazi slušati Isusa zbog svojih vlastitih interesa, a prema njemu se odnosimo kao da je nemoćan u našem životu. Volio bih kad bismo svi zajedno bili poput Jaira i ove žene vjerujući da on i danas prolazi pored nas i želi nas dotaknuti. Međutim, to ne može ako mi ne želimo.
Neka nas današnja Božja riječ protrese iz naše uspavanosti jer i mi imamo priliku dotaknuti Isusa. Kao što je dodir važan za djetetov razvoj i ima prilično velik utjecaj na razvoj djetetova mozga, tako je i nama važan Isusov dodir za naš razvoj i za naše shvaćanje i razumijevanje Boga. Taj dodir događa se po vjeri u sakramentu. Amen.
vlč. Mario Žigman