Predragi,
Ne znam ima li među vama onih koji kada idu na hodočašće ili na neki put, ne vole nositi puno stvari, osobito ako znaju da će imati priliku kupiti sendvič ili vodu putem. Ja sam jedan od takvih. Tako je bilo kada sam zajedno sa studentima išao na ljetovanje. Nisam htio da nosimo u autu smrznuto meso i ostalo što nam je potrebno za obroke, već smo neposredno prije odredišta stali i otišli kupiti potrebno.
Slično je bilo s hodočasnicima koji su dolazili u Jeruzalem na Pashu. Budući da su dolazili odasvud, nisu nosili sa sobom živinče jer su imali priliku kupiti u hramu. Dakle, bilo je legitimno. Međutim, postavlja se pitanje što je to onda natjeralo Isusa da se naljuti?
Među trgovcima je bilo onih koji su zloupotrijebili svoj položaj te su to iskoristili kao priliku da dobro zarade. Podizali su cijenu kako bi se obogatili na hodočasnicima. Mjenjači novca su stavljali visoke provizije kako bi zaradili. Na taj su način u drugi plan stavili Hram i ono što taj hram predstavlja. Hram je trebao biti mjesto susreta čovjeka s Bogom. Međutim, pretvara se u trgovinu. To je razlog koji je Isusa potresao i u njegovoj nutrini izazvao gnjev i ljutnju.
Kako bi Isus reagirao danas kada bi došao u našu crkvu? Možda bi nas pohvalio, a možda bi se ipak naljutio kako bi i nama danas osvijestio značenje crkve u koju dolazimo. Što mislim pod time? Započeo bih prvo od toga kako i sami često crkvu i svoj odnos s Bogom razumijevamo kroz prizmu trgovine: dam-daš. U trgovačkom je odnosu ozračje sebičnosti i pohlepe. Svatko gleda svoj interes. Često se može naići na nepoštenje i katkada se gleda kako drugoga iskoristiti.
Kako živimo u trgovačkom društvu gdje sve kupujemo tako onda taj odnos znamo preslikati i na naš odnos s Bogom. Mnogi tako crkvu doživljavaju u trgovačkom duhu, pa će u njoj obaviti što je potrebno u pojedinim prilikama (krštenje, pričest, krizma, vjenčanje, sprovod, mise za pokojne). Koliko puta znamo reći: Bitno je da smo to obavili… Drugi dobar primjer trgovačkog odnosa s Bogom prepoznajemo u svojim molitvama. Koliko se puta znamo postaviti tako da ćemo moliti za nešto što nam je potrebno i očekivati od Boga da to mora odmah uslišati. Čak štoviše, ljutimo se na njega ako to ne učini jer smo izdvojili svoje vrijeme, uplatili smo misu, postili smo, a on ni da bi se osvrnuo na našu molitvu.
Kao da smo u trgovini. Pronađemo što nam je potrebno, platimo i uzmemo. Međutim, Bog ne djeluje na takav način. On želi da se kroz molitveni stav naša duša uzdiže k njemu. Da se s njime susretnemo, da s njime razgovaramo, da nas povede u svoje visine, da nam dadne u izobilju. Bog nam ne želi dati mrvice, već daruje nam sve, daje nam samoga sebe. A mi kao da se zadovoljavamo mrvicama. Stoga nemojmo stvarati trgovački odnos s Bogom, nego učinimo da to bude doista susret mene i Boga – susret ljubavi. I vidjet ćete da Bog neće dati mrvice. Preispitajmo stoga kako doživljavam svoj odnos s Bogom i Crkvom.
Drugo što iščitavamo iz današnjega evanđelja jest da smo izgubili svetost crkvenoga prostora. Čini mi se da je to osobito prisutno kod nas koji smo redovito na svetim misama gdje počinjemo crkvu doživljavati kao svaki drugi prostor. Nisu li tako i trgovci i mjenjači u Hramu stavili u drugi plan svetost mjesta u kojem su se nalazili? Sjećam se da sam kao dijete primio od svojih roditelja strahopoštovanje kada bih dolazio u crkvu. Roditelji, a onda kasnije i župnik odgajali su me tako da neću doći u crkvu nedolično odjeven. Kada bismo išli na nedjeljnu svetu misu uvijek bismo imali posebnu odjeću. Zaboravljajući na svetost prostora odijevamo se nedolično i čudimo se, čak se bunimo, ako nas netko opomene. Međutim, nije riječ samo o odijevanju. Ima mnogo drugih stvari koje činimo u crkvi, a da se na njih ne obaziremo. Na primjer: žvakanje žvakaće gume, razgovori koji više nisu ispod glasa, nego kao da smo na tržnici. Postoje trenutci kada za vrijeme mise hodamo od kipa do kipa ili palimo svijeće. Potom hodamo kao da smo na ulici jer smo izgubili dostojanstven hod kojemu su nas učili naši roditelji, bake i djedovi. Danas nas ovo evanđelje može pozvati da se preispitamo kako se ponašamo u crkvi te da si osvijestimo važnost svetoga mjesta. Neka nas ovaj prostor uvijek podsjeti da je to mjesto susreta s Bogom – mjesto gdje nas Bog u svetohraništu uvijek čeka raširenih ruku.
I naposljetku treće što učimo iz današnjega evanđelja je čišćenje koje Isus čini u hramu. O kojem čišćenju možemo danas govoriti? Možda možemo pomisliti: aha, pa idem se uključiti u zajednicu sv. Marte koje subotom zajedno s našom časnom čiste crkvu. Sigurno da se možete i na taj način uključiti u čišćenje crkve te da se sestra neće naljutiti. Međutim, postoji još jedno puno bitnije čišćenje. O kojemu je čišćenju riječ? Sjetite se da na jednome mjestu apostol Pavao govori: Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama (usp. 1 Kor 3,16). Kao što su ovi trgovci izgubili osjećaj za hram, da je to mjesto Božjega prebivališta, tako često i mi zaboravimo da je Bog prisutan u nama. Nekoliko poglavlja kasnije kaže nam Pavao u poslanici Korinćanima da je naše tijelo hram Duha Svetoga. Možda se prema sebi znamo odnositi na nedoličan način, možda si štetimo bilo tjelesno bilo duhovno. Možda smo zapali u razne ovisnosti. Isus nas poziva da iskoristimo ovo vrijeme korizme kako bismo došli k njemu koji nas želi očistiti, izliječiti i zacijeliti. Pripravimo se za svetkovinu Uskrsa kako bismo i sami postali svjetionicima koji vode i usmjeravaju druge Bogu. Amen.
vlč. Mario Žigman