Predragi!
Jeste li ikada sudjelovali na nekom natjecanju? Ako jeste onda znate da vam je jedini cilj bio pobijediti. Želite biti najbolji, odnosno želite biti prvi i odnijeti nagradu, zar ne? Čini mi se da još nisam upoznao čovjeka koji ide na neko natjecanje, a da kaže kako želi biti posljednji. Svi mi težimo za uspjehom i želimo biti veliki, ne želimo biti zadnji ili možda sluge. Pa tako je onda i u duhovnome životu. Želimo biti prvi, želimo biti najveći u Božjim očima jer smo stvoreni za velike stvari.
No, slušajući današnje evanđelje čini nam se kao da se Isus suprotstavlja toj našoj želji. Možda ćemo se zadržati na jednom dijelu Isusova govora i pomisliti kako nam Isus govori da budemo neuspješni, maleni, prezreni. Međutim, ako bismo ušli u dubinu teksta Isus nam želi reći nešto bolje. Želi nam reći kako biti najveći, kako osvojiti prvo mjesto u njegovu srcu. Rekao bih kako iz današnjeg evanđelja možemo ponijeti dvije lekcije koje će nas naučiti pravoj veličini.
Prvu lekciju pronalazimo u Isusovom navještaju o muci koju smo čuli u prvom dijelu evanđelja. Da bismo bili veliki moramo biti spremi prihvatiti trpljenje i muku. Što to znači? Pokušajmo razumjeti primjerom iz života. Da bi netko bio uspješan nogometaš ili košarkaš on mora naučiti prihvatiti trpljenje i muku svakodnevnog treninga. To znači da i onda kada mu se čini da ne uspijeva u ostvarenju svoga cilja da ne odustane, već da još više ustraje u treningu. Tu mi dolaze u misli riječi Tonija Kukoča, nedavno primljenog u košarkašku Kuću slavnih, kada je zahvalio Michaelu Jordanu i Scottieu Pippenu što su ga ‘razbili’ na Olimpijskim igrama 1992. i tjerali da radi još više kako bi bio važan član Bullsa’.
Slično je i u duhovnome životu. Ako želimo biti veliki moramo se naučiti prihvaćati kušnje. Moramo naučiti kako nadići one trenutke kada se osjećamo napuštenima od Boga. Iako možda ne vidimo izlaz iz svojeg stanja trebamo ići sa sviješću da je naš trener, odnosno Bog pored nas. On je zajedno s nama u tome treningu po kojemu nas dovodi do toga da budemo prvi. Jamstvo toga vidimo po tome što je Isus podnio muku i ponio križ kako bi nam pokazao da i onda kada kažemo: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio, idemo kroz život sa sviješću da nas Bog u tim trenutcima dovodi do prvoga mjesta – do neba. Zato evo nam prve lekcije. Ako ne razumijemo ono kroz što sada prolazimo, ne odustajmo od Boga, već napravimo još veći trening da se s njime povežemo u molitvi, sakramentima i čitanju Svetog pisma.
Druga lekcija kako biti najveći očituje se u primanju djeteta. Dijete je siromašno, ovisno, skromno. Ono je uvijek u potrebi jer se ne može brinuti samo za sebe. Dijete će se uvijek oslanjati na svoje roditelje i u svojim će roditeljima tražiti primjer. Tako je i s nama u odnosu s Bogom. Ne bismo se trebali smatrati velikima ako smo neovisni i uspješni. Ovo je svjetovni pogled na veličinu. Upravo su tako i Apostoli promatrali veličinu kada su putem raspravljali tko je najveći. Međutim, Isus nam pokazuje da se naša veličina ne mjeri po tome što smo postigli, već po tome kakav odnos imamo prema Bogu. Jednako kao što je dijete ovisno o roditeljima da tako i mi budemo ovisni o Bogu. Osim toga, prava veličina nalazi se u tome da pružimo pomoć i ljubav onima kojima je to potrebno. To je poziv na suosjećanje i brigu za siromašne.
Nije li to ono kako i dijete reagira? Dijete kada vidi nekoga tko je bolestan, tko se osjeća tužnim ono dolazi do te osobe i zagrli ga kako bi ga utješilo. To je ono najveće što dijete može učiniti u takvim trenutcima. Siguran sam da ste imali takvih susreta s djetetom te da ste zbog toga zaboravili barem na trenutak na svoju bol. Evo nam lekcije kako biti najveći – tako što ćemo drugome pomoći da barem na trenutak zaborave na svoju bol.
Učimo se danas biti velikima tako što ćemo naučiti prihvaćati svoju muku, bol, križeve i tamnu noć duše, te tako što ćemo biti poput djeteta naslonjeni na Boga i pomažući drugima oko sebe u ublažavanju njihovih boli.
vlč. Mario Žigman