Plašt sljepoće

by abuzgo

Predragi!

Možda ste se nekada našli u situaciji u kojoj je tolika tama da nema razlike jesu li vam oči otvorene ili zatvorene. Jednostavno tama je takva da ne vidite prst ispred sebe. Pred takvom tamom u nama se pojavljuje osjećaj bespomoćnosti, strah nas je i bojimo se kretati kako ne bismo pali i ozlijedili se.

U takvom bespomoćnom stanju nalazimo Bartimeja. Nije sigurno je li on slijep od rođenja ili je naknadno oslijepio, ali Bartimej nije mogao sudjelovati u redovitim životnim aktivnostima. Možda bismo mogli reći da se na njegovu životu ostvaruje ono što tako često znamo u svome govoru spominjati, a to je da zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu – a to je da ozdravi. Nije li to slučaj s ovim čovjekom? Njegova jedina želja je da ozdravi od svoje sljepoće, da progleda.

Čini nam se kako je to uobičajen odgovor onoga tko je slijep. Međutim, dublje pitanje za svakoga od nas je želimo li doista vidjeti? Želimo li vidjeti stvarnost našega života, stvari koje smo učinili i stvari koje smo propustili? Želimo li vidjeti kakvi smo, a kakvi bismo trebali biti? Želimo li doista vidjeti nepravdu u svijetu? Želimo li u konačnici vidjeti tko je Isus, a ne da gledamo Isusa kakvim bismo mi željeli da bude?

Iako je Bartimej bio fizički slijep, on je duhovno jako dobro vidio, za razliku od mnoštva onih koji su išli za Isusom, a bili su duhovno slijepi, jer nisu vidjeli u Isusu ono što Bartimej vidi. Oni su fizičkim očima vidjeli ono što je Isus činio, ozdravljenja, njegovo ponašanje, no nisu vidjeli ono što Bartimej u njemu vidi. Bartimejev izraz sine Davidov mesijanski je izraz. Bartimej je ispovjedio svoju vjeru i bio siguran da ga Isus može osloboditi njegove sljepoće. Njegov vapaj je vapaj djeteta. Možete li zamisliti majku da čuje kako njegovo dijete plače i da se ne trudi saznati što mu je i kako da ga smiri. To je u normalnim okolnostima nemoguće. Možete li onda zamisliti Boga koji čuje da njegovo dijete vapi, a da ga ignorira. Jednostavno nemoguće.

Bartimej je ujedno primjer čvrste i ustrajne vjere. Nije ga zanimalo što drugi govore, što ga drugi ušutkavaju. On je uporan jer zna da je to njegova prilika života. Imajte na umu da ga Isus, unatoč buci kroz koju prolazi, ipak čuje. To može biti veliko ohrabrenje za nas danas. I u buci našega života, kada nas drugi ne čuju, Isus nas čuje ako ga zovemo. I danas je prilika našega života da ozdravimo, jer On ne ignorira.

Drugo što bih želio da primijetite, a to je da Isus uključuje one oko sebe tako što im govori: pozovite ga. Ne obraća se izravno Bartimeju nego uključuje one oko sebe. To čini s razlogom, jer želi da čovjek bude suradnik u djelu spasenja. On to čini i danas jer želi uključiti tebe i mene u povijest spasenja, da budemo oni koji ćemo dovoditi drugoga pred Isusa, da budemo mali misionari u svojoj obitelj, na radnome mjestu, u župi, u svojoj okolini.

A da bismo to mogli potrebno je da progledamo. Potrebno je prvo da sebe dovedemo do Isusa kako bi nas oslobodio naše sljepoće. Koliko god je sljepoća tragična, još veća tragedija je kada ne vidimo da smo slijepi. Udaramo se i spotičemo na svom putu kroz život misleći kako to tako treba biti. Zadovoljni smo sa svojom situacijom jer sjedimo uz „cestu i prosimo“ – živimo od danas do sutra, ništa se ne događa u našem životu. Koliko puta znamo reći kako je naš život nepromijenjen? Kada nas netko pita: što ima? Znamo reći nema ništa, sve isto. I onda se znamo zadovoljiti takvim životom.

Takav život imao je Bartimej. Međutim, on nije htio da njegov život ostane nepromijenjen, da bude svaki dan isti, da ga mrak pokriva poput plašta. I mi katkada poput Bartimeja sjedimo uz cestu poput prosjaka, zaogrnuti tamom i ne možemo vidjeti. Ova sljepoća se događa na mnogo načina. Ponekad je to tama tuge i gubitka. Ponekad nas grijeh i krivnja zaslijepe za ono što bi naš život mogao biti. Ponekad živimo u strahu, bijesu ili ogorčenosti, ponekad neuspjesi, razočaranja ili propali snovi. I svatko bi mogao nabrajati tame u svome životu koje mu ne dopuštaju da vidi prst pred sobom. Svatko ima ono što nas osljepljuje da vidimo svijet Božjim očima.

Ne znamo što je uzrokovalo Baritmejevu sljepoću. To nije ni važno. Važno je da je bio svjestan svoje sljepoće i da je vjerovao kako ga Isus može izliječiti. Njegov krik je krik onoga koji se prepušta Bogu. Onaj koji ne vidi, vapi da ga se vidi. To je krik koji je zaustavio Isusa. To je milosrđe.

Pitanje što želiš da ti učinim? je pitanje usmjereno tebi i meni. Isus ga uvijek iznova postavlja i nudi novi početak. Traži od nas da se zagledamo duboko u sebe i imenujemo ono što želimo. Što je to ono što će vam danas otvoriti oči da vidite sebe, da vidite druge? Što vam je potrebno da možete odbaciti plašt tame? Bartimej kada ga je Isus pozvao spremno odbacuje svoj plašt. Zapravo odbacuje ono što ga je pritiskalo kako bi se što hitrije susreo s Isusom. Što je to ono što ja danas trebam odbaciti sa sebe da bih se mogao susresti s onim koji me može izliječiti i dati da progledam?

vlč. Mario Žigman

Preporučeno