Predragi,
Roditelji kada odgajaju i poučavaju svoju djecu kako bi jednoga dana bili uspješni, često će pred njih staviti neki od uzora. Tako će možda otac svome sinu reći da naporno trenira kako bi jednoga dana mogao biti dobar igrač poput Modrića. Dobri igrači mogu biti dobra motivacija kako bi dijete ustrajalo na nekom putu.
Međutim, što je sa duhovnim životom? Trebamo li u duhovnome životu imati takve uzore? Jasno da trebamo. Zbog toga nam danas crkva stavlja jednog od najvećih Božjih svetaca koji je naš veliki uzor, primjer koji bismo trebali slijediti. Nije samo bio predan u svome poslanju da pripravi put Gospodinu, već je bio spreman suočiti se s patnjom i mučeništvom, suočiti se s protivljenjima ovoga svijeta. Ako želimo imati dobar i kvalitetan duhovni život slijedimo primjer Ivana Krstitelja. U čemu bismo ga možda trebali nasljedovati?
Možda bismo na prvome mjestu mogli staviti krjepost poniznosti. Ivan nikada nije želio svraćati pozornost na sebe, već je ljude usmjeravao prema Isusu. Kada su ga ljudi pitali jesi li ti Mesija, on im je odgovorio da nije, da je njegova služba pripraviti put Gospodinu. Nadalje, kada se Ivan susreo s Isusom rekao je: Evo Jaganjca Božjega… a nakon krštenja kada su Ivanovi učenici vidjeli da su Isusu hrlile mase te su se požalili Ivanu, on im je rekao da: on treba da raste, a ja da se umanjujem. Međutim, kod nas je mentalitet da mi rastemo, a drugi da bude ispod mene. Ivan nas uči da budemo ponizni toliko da onaj pored mene raste. Da raste tvoja supruga, tvoj suprug, tvoje dijete, tvoj prijatelj. Krjepost poniznosti je krjepost s kojom se nitko ne može pohvaliti. Poniznost je lijek, a oholost otrov za našu dušu. Koliko puta znamo usmjeravati svoj prst na sebe i govoriti ja, ja i opet ja. Čak i kod nas svećenika, a onda i kod vjernika koji sebe smatraju duhovnima i pobožnima u svojim svjedočanstvima toliko puta spominjemo sebe, a Boga tek usputno. Mi bismo trebali svoj prst usmjeriti na križ, a ne na sebe. Na tome tragu, Karl Barth prije nego će predavati teologiju ili pisati o svom poznatom djelu Crkvena dogmatika meditirao je nad slikom Ivana Krstitelja koji je svoj prst usmjerio na Krista. Barth tvrdi da je naš zadatak kao kršćanina biti prst Ivana Krstitelja. Jedino što bismo trebali učiniti je jednostavno pokazati na Isusa na križu. U tome leži težina našega spasenja.
Drugo što bismo mogli istaknuti u nasljedovanju Ivana Krstitelja jest hrabrost. Čini mi se kako je danas ta krjepost pomalo zametnuta pod tepih. Među nama katolicima nema više jasnoće, nema hrabrosti da možemo reći ono što nije po Božjemu. Ivan Krstitelj je imao veliku hrabrost kada je prstom upro u grijeh. Sjetimo se da je javno prozvao Heroda koji je živio u grijehu. Ovo nas podsjeća na to da nije moralno sve ono što je zakonom dopušteno, na primjer razvod i pobačaj. Ivan se zauzimao za istinu i nažalost, kao i mnogi koji se danas zalažu za istinu, morao je platiti svojom glavom. Ivanova hrabrost u očuvanju braka i osuđivanju preljuba rezultirala je smrću. Pred istim se izazovom nalazimo i mi danas. Živimo u vremenu kada nije popularno govoriti istinu ili po njoj živjeti. Zbog toga će mnogi šutjeti, skrivati se i okretati glavu na grijeh. U konačnici, kamuflirat ćemo se tako što ćemo biti nejasni u svojim stavovima. Pozvani smo poput Ivana Krstitelja imati hrabrost i jasnoću da grijeh možemo nazvati njegovim imenom, da budemo jasni u tome da ćemo uvijek osuditi grijeh, ali ne i čovjeka. To je činio i Ivan Krstitelj.
Neka nam i danas svijetli primjer Ivana Krstitelja. Ako želimo imati dobar duhovan život, ako želimo pobijediti utakmicu na koju nas je Bog pozvao i stavio u prvi sastav, onda je najbolji svetac u kojega bismo se trebali ugledati sv. Ivan Krstitelj. Odgovorimo si sada na pitanje jesmo li spremni naporno trenirati i biti spremni da će nam se svijet suprotstaviti i da nećemo izdržati utakmicu ukoliko je ne budemo igrali hrabro i odlučno?
vlč. Mario Žigman