Kada nekome želimo nešto približiti često ćemo tražiti da uz nas bude još netko tko je isto to doživio kako bi naše svjedočanstvo bilo uvjerljivije. Nije isto kada jedna osoba svjedoči o nečemu ili kada o tome svjedoče dvije, tri ili više osoba. Međutim, u današnjem evanđelju nije samo riječ o tome da svjedočanstvo bude uvjerljivije, već i u tome da Isus šalje sedamdeset i dvojicu učenika da idu dva po dva kako bi u trenutcima kušnji, ponižavanja i odbacivanja jedan drugoga mogli ohrabrivati i poticati da nastave ići dalje.
Nije li to ono što je i nama potrebno kada doživimo odbacivanje, prezrenost, ismijavanja i ponižavanja, da imamo nekoga tko će nas razumjeti i potaknuti da se ne bojimo ići naprijed slijedeći put koji od Boga dolazi. Taj hod Božjim putem nije nimalo lagan jer riječ je o žetvi, a svaki koji se na bilo koji način susreo sa žetvom zna da je riječ o teškom radu. Poljoprivrednik ore, sije, obrađuje i žanje. Tek nakon što se izvrše ti vrlo teški zadaci, on može uživati u žetvi.
U radu evanđelja postoji još jedna vrsta napornog rada, a to je usrdna molitva. Isus traži da budemo vrijedni u molitvi. Možda će netko pomisliti kako je to lagano. Međutim, nijedna molitva nije lagana. Svaka molitva traži potpuno predanje. To znači da me molitva ne može ostaviti pasivnim, već želi da budem aktivan, što od mene traži svojevrsni napor. Jesmo li u molitvi aktivni i djelatni ili pristupamo čisto površno, blebećući s mnogo riječi, a mislima smo negdje daleko? To vam je slično kao kada razgovarate s nekim, i dok vam drugi govori, vi mislima lutate o tome što ćete reći, ili razmišljate o tome jeste li ugasili peglu, tv ili nečemu trećem, a zapravo ne slušate onoga tko vam govori.
Često se to dogodi u molitvi. Mi blebećemo, a onda kada treba slušati Boga vrtimo se oko sebe i svojih problema. I čudimo se što ga ne čujemo. Zato je prvo pitanje koje si možemo postaviti iz današnjeg evanđelja upravo to: radim li naporno u molitvi i jesam li ustrajan.
Kada odgovorimo na to pitanje onda možemo ići dalje i vidjeti za što trebamo moliti. Isus potiče da se molimo Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju. Može biti da često molimo za pogrešne stvari. Da se razumijemo, nije pogrešno moliti za sebe, za one koji su izgubljeni. Nije pogrešno moliti da Bog spasi našu obitelj i prijatelje. Ovdje, u ovom odlomku Isus govori da se moli za dodatne radnike, jednako kao i za one koji već obavljaju posao evangelizacije. Ovu molitvu najučinkovitije moli onaj tko je već učenik i koji vidi koliko je ljudi još zrelo za žetvu, a koji možda ne čuju evanđelje jer nedostaje radnika.
Na primjer: zamislite poljoprivrednika koji naporno obrađuje zemlju, no nema prikladan alat. To znači ima veliku njivu za obraditi, a stari traktor i nedostatak ljudi. On najbolje razumije veliku potrebu za dodatnom pomoći. Dok onaj koji sjedi kod kuće ispred televizora nema pravo znanje o potrebnoj pomoći. Samo oni koji su radnici na Božjem polju mogu doista razumjeti velike potrebe učenika. Tim radnicima Isus govori da mole za nove radnike. Bog želi da ne budemo sebični i oholi misleći da nam ne treba drugi, već da budemo oni koji ćemo zatražiti pomoć drugoga jer u tome je snaga zajedništva. Sigurno da Bog može poslati radnike u svoju žetvu i bez nas, ali on to ne želi, jer nas je stvorio da zajedno s njime obrađujemo njegovu njivu.
Sada kada znamo da nas Bog šalje trebamo biti spremni i na opasnosti jer kaže da nas šalje kao jaganjce među vukove. Ova Isusova izjava sigurno ne zvuči utješno. Isus nas upozorava na težinu zadatka koji stavlja pred nas. U konačnici, obrazlaže nam zbog čega je malo radnika. Upravo zbog toga što je rad koji on traži težak. Nije lagano ni moliti ni svjedočiti o tome da smo Kristovi jer ćemo naići na ismijavanja, pljuvanja, ogovaranja, a mnogi će možda izgubiti radno mjesto jer ne žele učiniti nešto što se krši s kršćanskim vrednotama. Međutim, nemojmo odustati od istine jer ima onih koji ljube istinu i koji će na naše svjedočanstvo povjerovati i tako ćemo u suradnji s Isusom izgrađivati kraljevstvo koje se približilo.
vlč. Mario Žigman