Predragi!
Iskustvo nam često pokazuje da kao ljudi volimo počasna mjesta, u tome uživamo i to je nešto što nam laska. Nitko od nas nije imun od toga. To je ono što se događa u društvu, politici, ali jednako tako i u crkvi. Tražimo najbolja mjesta. No, s druge strane, postoje i oni trenutci kada jednostavno volimo biti u nečijoj prisutnosti zbog njega samoga. Svi u svome životu imamo one ljude koji nas privlače k sebi. Oni nam pokazuju nešto o nama samima. Naime, njihovo nas prisustvo mijenja. Iz nas izvlače ono najbolje i zbog toga želimo biti s njima.
To je ono što su Jakov i Ivan doživjeli s Isusom. Ugledali su u njemu nešto što ih je privuklo da napuste svoga oca i čamac u kojemu su krpali mreže. Oni zajedno s Petrom ulaze u uži krug učenika. Bilo im je dopušteno vidjeti oživljavanje Jairove kćeri, bili su s Isusom kada se preobrazio. Vidjeli su stvari koje drugi nisu. Kako sada ne bi tražili da budu u njegovoj slavi? Time kao da pokazuju kako ne žele izgubiti život koji su s njime stekli.
Takvi trenutci postoje i za nas. I mi smo toliko puta iskusili Isusovu ljubav, prisutnost i blagoslov u vlastitom životu. I nas je Isus osvojio. Koliko smo puta možda znali u molitvi reći kako nam je lijepo ovdje biti? Koliko smo puta možda poželjeli da taj trenutak nikada ne prestane. Nismo li i mi tada poput Ivana i Jakova, jer ne želimo izgubiti ono što smo osjetili jer Isus iz nas izvlači ono najbolje? Istina, Isus izvlači iz svakog čovjeka ono najbolje.
To je ono što čini i s ostalom desetoricom. Iako su mogli piti čašu iz koje on pije, ipak još nisu bili spremni. I mi poznajemo takve trenutke u svome životu kada mislimo da možemo piti iz Kristova kaleža, ali kada se dogodi neka bol, tragedija, sumnja, tada odustajemo od toga kaleža. Zbog toga je i nama potrebno da nas Isus osposobi kako bismo bili spremni prihvatiti njegov kalež. Jer ne možemo biti u Kristovoj slavi, ako nismo spremni biti u njegovom životu, muci i smrti.
Nije li to nešto što katkada želimo izbjeći, jer nismo spremni podnijeti trpljenje i muku? Želimo prva mjesta bez muke i napora. Kao da nam i društvo o tome govori da bez muke možemo postati uspješni. Tako onda možemo pronaći naslove: Škola bez muke, nauči strani jezik bez muke i sl… U svemu se tome znamo izgubiti, jer duboko u sebi znamo da uspjeh traži muku i napor od kojega želimo pobjeći.
Tako je i u duhovnome životu. Da bismo napredovali potrebno je prihvatiti muku i napor. Potrebno je umrijeti da bismo mogli uskrsnuti. Naše duhovno umiranje je onda kada se nalazimo u svojim tamama i kušnjama. To je onda kada dovodimo u pitanje ono što znamo o Bogu, a ponekad i sumnju u njegovu prisutnost. U tim vremenima nam je lako biti ljut i ljubomoran na one koji se ne suočavaju s takvim krizama vjere. Tada se možemo prepoznati u ostaloj desetorici, jer mi nemamo ono iskustvo koje imaju Jakov i Ivan.
Međutim, Isus nas ne prepušta samima sebi, nego nas zove. Bez obzira na to gdje se nalazimo na svome putovanju, sa svojim iskustvima, pitanjima ili borbama, on je s nama. Daje nam upute kako da ne izgubimo život koji smo iskusili s Kristom. Sjediti s Kristom znači biti svima sluga. To znači da se ne fokusiramo na ono što drugi nama mogu učiniti, već na to što mi možemo drugome učiniti. Oponašati Krista stavljajući druge na prvo mjesto, a svoje vlastite želje i ambicije stavljati na čekanje u korist Kraljevstva, put je do istinske veličine.
vlč. Mario Žigman