Predragi,
Možemo reći da svaka osoba prolazi u svome životu ono što možemo nazvati teologija oluje. Riječ je o tome kako promatramo Boga u trenutcima kada nastupe životne oluje. Vidimo li Boga kao onoga koji se brine za nas ili kao nekoga tko ne mari što se nalazimo u takvoj situaciji. Oluje u našem životu imaju sposobnost iznijeti na površinu ono što je stvarno u nama. One će nam otkriti živimo li od straha ili od vjere. One nam otkrivaju je li naše srce ispunjeno povjerenjem ili sumnjom. Zapravo, otkriva nam istinu o nama samima, htjeli mi to ili ne.
Dok slušamo današnje evanđelje ne možemo reći da se govori samo o nekom nevremenu i putovanju brodom. To je priča o životu. To je priča o vjeri. To je priča o strahu. Ponekad je more života uzburkano. Vjetar jak. Valovi visoki. Čamac našega života kao da se potapa. Svi znamo kako je to. Svatko od nas mogao bi ispričati priču o oluji iz svoga života. Neke od naših priča započet će jednim telefonskim pozivom, posjetom liječniku ili vijestima koje nismo željeli čuti. Druge će oluje govoriti o narušenim odnosima, propalim planovima i mogli bismo tako nabrajati. Bog nas ne želi zavarati, već je iskren s nama i govori o mogućim olujama s kojima ćemo se susresti. Sjetimo se da kaže kako u svijetu imamo muku i trpljenja, ali hrabri budimo, jer on je pobijedio svijet (usp. Iv 16, 33). Čini se da se neke oluje pojavljuju niotkuda što nas itekako iznenadi. Bez obzira kako one dođu možemo uočiti nekoliko činjenica koje nam pomažu u njihovom boljem razumijevanju i prihvaćanju.
Prvo što možemo reći jest to da nas oluje stavljaju na test. Tijekom životnih oluja otkrivamo u što zaista vjerujemo. Ako promatramo kontekst današnjeg evanđelja možemo reći da je Isus imao težak i iscrpljujući dan što se odražava kroz činjenicu da je zaspao. Tokom dana bio je optužen od farizeja da je Sotona u njemu, vodio je žestoku raspravu s njima, potom je poučavao mnoštvo i onda bi sve to razjašnjavao svojim učenicima. Međutim, sada Isus želi dati praktični test svojim učenicima da vidi koliko su stvarno naučili. Slušanje Božje riječi ima za cilj probuditi vjeru u nama, a ona se treba provjeriti. Nije dovoljno samo naučiti lekciju, već trebamo biti sposobni naučeno primijeniti u praksi. To je jedan od razloga zbog čega Bog pripušta kušnje, poteškoće i oluje da uđu u naš život. Sjetimo se kako apostol Jakov govori da prokušanost naše vjere rađa postojanošću (Jak 1,3). Naše su oluje test u kojem pokazujemo koliko je naše povjerenje u Boga u onim trenutcima kada prijeđemo na drugu stranu života. To znači da nije sve onako kako smo zamišljali, kada nas život iznenadi i šokira. Istina da je Isus mislio doslovno da prijeđu na drugu stranu. Međutim, ne izaziva li nas to da razmišljamo o tome kakva je naša vjera u trenutku kada molitva nije uslišana, kada dođu oluje i kada nije onako kako smo planirali. To je druga strana života. Lako je biti vjeran Bogu kada je sve dobro i idilično, no što onda kada nas Bog stavi na kušnju te naše molbe ne budu uslišane? Hoćemo li položiti taj ispit?
Drugo što možemo reći jest to da nas oluje mogu dovesti do sumnje u Boga. Učenici su s pravom bili zabrinuti zbog mogućeg utapanja. Nisu mogli vladati čamcem i pobojali su se da će poginuti. Dok su bili zabrinuti počeli su sumnjati u Isusa da ne brine za njih. Kad su ga probudili Isus je zapovjedio moru da umukne i utihne. Isus ih prekorava, ne zbog njihove zabrinutosti i reakcije na oluju, već zbog toga što su doveli u pitanje njegovu ljubav i brigu za njih. To je napast s kojom se suočavamo kada se bojimo. Upravo to Sotona želi da učiniš; da sumnjaš i dovedeš u pitanje Božju ljubav i brigu kada se nađeš u oluji. Želi nas preko straha zaslijepiti da ne vidimo tko je Isus. Isus je jednako kao i učenici okružen morem, puhao je isti vjetar i isti su valovi njihali čamac. Međutim, on spava. Njegov san govori nam da veća oluja i stvarna prijetnja nisu vjetar, valovi i voda oko nas, već u nama. Prava i prijeteća oluja je ona koja buja i bijesni u nama. Ta je unutarnja oluja ona koja nas otpuhuje od vjere. Strah, ranjivost i nemoć pušu u nama. Osjećaj napuštenosti, susret s nepoznatim, prosudba i kritika nas samih i drugih valovi su koji nas udaraju. Često će onda bijes, izolacija, cinizam i nepovjerenje postati naše sklonište od oluje. Ne dopustimo da nas valovi straha i sumnje udalje od Boga, nego neka nas njemu još više približe.
I to je treće što učimo iz oluje, a to je produbljenje svoje vjere. Isus u ovoj oluji ne mijenja toliko vrijeme koliko mijenja učenike. Oni sada počinju razmišljati o tome tko je Isus, jer mu se i more i vjetar pokoravaju. Oluje našega života su one koje nas mijenjaju. Iz nijedne oluje ne izlazimo isti, već drugačiji. Nismo li toliko puta doživjeli da smo tek po izlasku iz oluje života vidjeli kako je kroz cijelo vrijeme Isus bio s nama, iako nam se činilo kao da spava. Koliko smo puta možda vjerovali da će Bog sve izvesti na dobro što se i ostvarilo. Time je naša vjera bila utvrđena i produbljena. U životu imamo oluje. Vjera neće ukloniti oluju, neće ju ni promijeniti, ali će promijeniti nas. Vjera nas ne vodi oko oluje da bismo ju izbjegli, već nas vodi kroz oluju. Ona nam omogućuje da vidimo i znamo da je Isus s nama.
Neka nas ova današnja nedjelja osnažuje u našim olujama znajući da je Božja snaga jača od bilo kojega vala koji nas šiba. Božja ljubav prema nama je dublja od bilo koje vode koja nas želi potopiti. U svakoj je oluji Isus prisutan. Odgovorimo si stoga danas na pitanje: Vjerujemo li u snagu oluje ili u Kristovu snagu?
Vlč. Mario Žigman