Predragi,
Mnogi su tijekom povijesti bili odbačeni jer su ih njihovi mještani poznavali. Tako na primjer možemo pronaći da su Alberta Einsteina oni koji su ga poznavali smatrali kako je on možda dijete s posebnim potrebama jer prije svoje treće godine života nije govorio, a čitati je počeo nakon svoje devete godine. Drugi takav primjer možemo vidjeti kod Thomasa Edisona za kojega su učitelji rekli da je intelektualno inferioran te su savjetovali njegovoj majci da ga ispiše iz škole. Nadalje, sljedeći primjer odbacivanja vidimo kod biskupa Fultona Sheena koji je bio veliki propovjednik, no njegov mu je profesor na fakultetu rekao: vi ste apsolutno najgori govornik kojeg sam ikad čuo. Iz ovih primjera možemo vidjeti kako će nas najčešće otpisati oni koji nas poznaju te neće vjerovati na našu riječ.
Isto se dogodilo s Isusom. Oni koji su ga dobro poznavali još dok je bio dijete, oni koji su poznavali njegove roditelje otpisali su ga i nisu vjerovali na njegovu riječ. Pitamo se možda zašto se Isus vraća u svoj rodni grad? Kod sv. Luke možemo vidjeti kako su ga pokušali ubiti, zar ne bi trebao izbjeći te napetosti? Vraća se zbog toga jer ih voli. Želi da znaju istinu kako bi se spasili.
Nažalost, njihov će odgovor biti nevjera. Nevjera ima teške posljedice za nas i naš život. Iz današnjeg evanđelja možemo svjedočiti o tragediji nevjere. Prošli smo se tjedan oduševili nad Kristovom snagom i moći gdje je ozdravio ženu koja je 12 godina krvarila te je uskrisio Jairovu kćer. U oba ova slučaja naglašena je vjera. Isus je uvjeravao ženu da joj je pravi lijek došao po njezinoj vjeri, a Jaira je poticao riječima: Ne boj se, samo vjeruj. No, sada vidimo odsutnost vjere. Nevjera je razlog zbog kojega je Eva jela sa zabranjenog stabla. Nevjera je razlog zbog kojega Izraelci nisu ušli u Obećanu zemlju. Nevjera je dovela do toga da Židovi ignoriraju svoje proroke. Zbog nevjere nisu u Isusu prepoznali Mesiju. Vidimo da nas nevjera zasljepljuje i okreće prema nama samima. Ona uzrokuje da u Isusu ne vidimo Boga.
Iako su ga mnogi slušali, njihov odgovor nije bio odobravajući već odbacujući kroz cinizam i nevjeru. Dok su razmišljali o onome što su čuli i vidjeli, nisu mogli prijeći preko njegove povijesti. Budući da je Isus bio dječak iz rodnog grada, znali su da nije studirao ni pod jednim utjecajnim rabinom. Tražili su mnoštvo razloga zbog kojega mu ne bi trebali vjerovati.
Ne nađemo li se i sami često u takvoj situaciji da ćemo dok slušamo Božju riječ često tražiti razlog zbog kojega bismo ju odbacili ili možda pak izokrenuli onako kako bi nama odgovaralo. Tražimo mnoštvo izlika koje ćemo onda pokrijepiti i sa Svetim pismom, samo kako bismo sebi udovoljili, samo da ne bismo morali promijeniti svoj život i svoje životne navike. I mi ćemo se toliko puta zgražati nad Božjom riječi jer je ona poput dvosjekla mača.
Ne odbacujemo li i danas Božju riječ onda kada se zalažemo i promičemo rodnu ideologiju? Prije je ulazila na uska vrata u naše domove. Međutim, danas želi ući na široka vrata. I to ne samo preko manjine, nego i preko nas vjernika. Znao sam čuti mnoge vjernike kako govore da svatko ima pravo unutar svoja četiri zida činiti što hoće. Mnogi će od vjernika odobravati eutanaziju, pobačaj, homoseksualne veze. I to sve pod krinkom tolerancije.
Kada je grijeh u pitanju tada nema tolerancije. Ni Isus nije bio tolerantan na grijeh. On je čovjeka podizao, liječio, ohrabrivao, ali nikada nije odobravao grijeh. Znao je reći: Idi i ne griješi više. A što mi činimo? Okrećemo svoju glavu na grijeh, šutimo i pravimo se kao da grijeh ne postoji. Na grijeh ne možemo šutjeti. Grijeh je uvijek odbijanje Boga. Razlog odbijanja Gospodina je oduvijek bio taj što ljudi više vole svoj put nego Božji put. Osoba koja je mnogo puta čula Evanđelje, ali neprestano traži još dokaza o njegovoj istinitosti otkriva tvrdoglavost svoje nevjere.
Današnje evanđelje pokazuje nam kako je nevjera ona zbog koje Isus više nije mogao učiniti nijedno čudo. To znači da Bog ni danas zbog nevjere ne može učiniti čudo u našem životu. Ne zbog toga što Bog to ne želi, već zbog toga što mu mi ne dozvoljavamo jer smo tvrda srca.
Isusovi sugrađani – to smo mi danas. I mi ga poznajemo. Dolazimo svake nedjelje na svetu misu. Susrećemo se s njime u molitvi. Neke naše molitve nisu uslišane. No, hoće li nam to biti razlog odbacivanja Isusa? Ne dopustimo da nas tragedija nevjera zaslijepi tako da ne vidimo Isusa pored sebe. Predajmo mu svoje srce i zatražimo da ga omekša kako bismo više voljeli njegov put nego put grijeha.
vlč. Mario Žigman