Predragi,
Ako bismo na trenutak zastali, sjeli na našim trgovima te promatrali ljude, vjerujem kako bismo kod mnogih mogli prepoznati užurbanost, rastrganost, umor i iscrpljenost od posla. Nije li to ono što možemo vidjeti i u svome životu? Borimo se za vlastitu egzistenciju i uvijek želimo više i bolje. Tome doprinosi i situacija ako smo doživjeli uspjeh. Entuzijazam nas nosi da širimo svoju radost te da još više prionemo uz rad jer nas on ispunja.
Međutim, čini mi se kako u svemu tome znamo zaboraviti nešto što je jednako bitno kao i posao. To je odmor. Možda čak vjerujemo da ne možemo i ne smijemo odmarati. Jednostavno previše nas posla čeka. Pritišćemo se na način na koji nikada ne bismo pritiskali nikoga drugoga. Osjećamo da nešto nije u redu, ali ne znamo što. Kao da nemamo vrijeme za sebe, jer kad bismo imali tada bismo bili u strahu da smo možda sebični.
U današnjem evanđelju susrećemo apostole koji su poslani. Poslani su obrađivati njivu koja se zove svijet. Na tome su poslu doživjeli uspjeh te s oduševljenjem govore Isusu što su sve prošli. Zamišljam ih kao ljude koji su htjeli još više. Kao da su došli pred Isusa i željeli čuti sljedeće poslanje, sljedeću lokaciju. No, što on čini?
Šalje ih na samotno mjesto da se odmore. Ovdje je za osamu korištena grčka riječ koja ujedno označava i pustinju. Želi da odu u pustinju, na mjesto koje ne vrvi od ljudi. Biti u pustinji znači sabrati se i misliti na preživljavanje. Tu se fokusiramo na onome bitnome, na opasnostima koje u svakodnevnoj užurbanosti ne možemo uočiti. Kad se ne bismo povukli u pustinju i usmjerili na ono bitno i u tome se odmorili, tada ne bismo koristili drugima.
Isus i nas također poziva da odemo na samotno mjesto kako bismo se okrijepili. Međutim, mi kao da zaboravljamo na tu Isusovu uputu. Možda mislimo kako više vrijedimo samo utoliko ako smo prezauzeti. Sigurno da bismo mogli napraviti veliku listu zadataka koji su pred nama. No, pitam se zašto se na tome popisu ne nađe i odmor, vrijeme za sebe. Zašto se osjećamo kao da taj odmor nismo zaslužili?
Ipak, možemo poduzeti nešto kako bismo odvojili vrijeme za odmor i ugradili ga u naš život. Kada počnemo odmarati naš život postaje potpuniji nego što je bio dok smo bili samo u pokretu. Ovaj odmor znači povući se u svoju pustinju i usmjeriti se na ono bitno. To je ono što nam je potrebno kako bismo bili produktivniji. Ta pustinja može biti park ili odlazak u šetnju, udaljujući se od buke. Za odmor ne trebamo imati skupo i luksuzno putovanje. Ono što je potrebno jest da dovedemo svoj duh, svoju dušu i tijelo na mirno i tiho mjesto u kojemu ćemo se susresti sami sa sobom i sa svojim Stvoriteljem. U tome susretu raščišćavamo svoje misli i u svoj život unosimo sklad i harmoniju. Ne zaboravimo. Isus nas poziva da napravimo pauzu, da se smirimo kako bismo mogli skupiti novu snagu za nove pobjede. No, gdje se smirujem ako ne u Bogu. Na to nas podsjeća sv. Augustin kada kaže: nemirno je srce naše, dok se ne smiri u Tebi. Gdje se odmaram, ako ne u Gospodinu. Stoga, parafrazirajući sv. Augustina mogu reći: Umorno je srce moje, umoran sam od svega, dok se ne odmorim u Tebi, Gospodine.
Nalazimo se u vremenu godišnjih odmora. Mnogi ćemo otići negdje, dok će mnogi ostati kod kuće. Nemojmo da nam taj odmor propadne. Ako negdje idemo, budimo sigurni da nam odmor može propasti, ako se nismo susreli sa sobom i sa Stvoriteljem. Koliko god bilo luksuzno, ugodno i lijepo putovanje, ako nismo poveli Boga sa sobom, nešto će nam nedostajati. Jednako tako i ako smo kod kuće.
Odmor nije lijenost, ono je privremeno. To je vrijeme u kojemu se susrećemo s onim bitnim, vrijeme u kojemu učimo donositi najbolje rezultate u širenju Božjega kraljevstva.
vlč. Mario Žigman