Predragi!
Postoji jedna priča o trojici slijepaca. Naime, stoje trojica slijepaca pored velikog predmeta i opisuju ga jedan drugome. Prvi kaže da je dug i vitak. Drugi da je kratak i debeo, dok treći kaže da je malen i pahuljast. Ono što sva trojica dodiruju je slon. Prvi dodiruje njegovu surlu. Drugi nogu, a treći rep. Sva trojica dodiruju istu stvar i svi su oni u pravu.
Rekao bih kako na neki način današnja kultura opisuje put za nebo. Svi putovi vode tamo. Kada slušamo neku sprovodnu propovijed čini nam se da je jedini uvjet za ulazak u nebo da umrete. Svi tamo idu. Zašto? Jer su bili dobri ljudi, borili su se kroz život, trudili su se, učinili su više dobra nego zla. Nije važno u što su vjerovali i jesu li uopće vjerovali. Pakao je samo za jako loše ljude, samo za one koji su ogrezli u zlu.
Međutim, Sveto pismo o tome ne govori na takav način. Put u nebo nije široki put. Ovdje je riječ o uskome putu. Nije dovoljno da samo budemo dobri i da slušamo zapovijedi, već je potrebno slijediti Božji put, a njegov je put kroz vjeru i pouzdanje u Isusa. Odbijemo li ga, gubimo vječni život.
Pogledajmo mladića iz današnjeg evanđelja. On je došao do prave osobe. Evanđelje nam pokazuje da je poštovao Isusa. Bio je jedan od mnogih koji su već dolazili Isusu, padali pred njega i tražili pomoć. No, on ne dolazi zbog liječenja ili zbog toga da izagna iz njega zloduha. On dolazi iz drugog razloga – a to je kako postići vječni život. Bio je uznemiren jer je osjećao kao da mu nešto nedostaje. Jeste li imali takav osjećaj? Dobra si osoba, poštuješ pravila, zakone, ljubite one oko sebe, želite ugoditi Bogu, želite raj, jer tko želi pakao. Međutim, kao da postoji nešto što nam još uvijek nedostaje.
Ovaj mladić pokazuje da možemo imati sve: zdravlje, bogatstvo, mladost, snagu, ali i dalje nešto nedostaje. Sve ovo nije ono što nas može u potpunosti zadovoljiti i ispuniti jer je čovjek onaj koji čezne za višim stvarima i duboko je u njemu, rekao bih, utisnut pečat vječnoga života.
No, kako ga zadobiti, kako zadobiti takav život? Mnogi se o tome pitaju. Mnogi traže odgovor na krivim mjestima. Ovaj mladić došao je na pravo mjesto. Isus mu je ukazao na njegov nedostatak. Međutim, taj nedostatak ga je ožalostio. Isusu je postavio pitanje, ali nije htio čuti odgovor. Pouzdavao se više u sebe nego u Isusa. Možda je ovaj mladić i znao koji će biti odgovor. No, nije ga bio spreman prihvatiti. Koliko puta možda znam što Bog traži od mene, ali nisam spreman to prihvatiti? To je ono što me izvlači iz mojih sigurnosti.
Isus nam ne ukazuje na put, on je taj put. Kršćanstvo nije dodatak, ono je potpuno novi život. Ako želite vječni život, on dolazi samo kroz život koji Bog daje. Da bih ga posjedovao moram se osloboditi onoga što me zarobljuje i predati se u potpunosti Bogu, jer je u tome moje blago. Isus nas želi osloboditi od toga da budemo robovi materijalnoga, jer ovozemaljsko je tu da bi nama koristilo u izgradnji boljega svijeta, a ne da bismo mi služili bogatstvu.
Koliko puta znamo ovisiti samo o bogatstvu? Skupljamo na sve strane i koliko god imamo nikada nam neće biti dovoljno. Uvijek tražimo više i tako se upetljamo u Sotoninu mrežu koja nas udaljuje od Boga i zaokuplja u ovom što je niže od nas. To bogatstvo nije samo novac. Tu je riječ i o našem zdravlju. Koliko puta znamo reći da je zdravlje najbitnije. Međutim, je li ono najbitnije? Rekao bih da nije, jer ne možemo izbjeći bolest. S njome se susreće svaki čovjek. Stoga bih rekao da je najbitnije da smo s Bogom i onda kada smo bolesni, da u svojoj bolesti znamo slijediti Isusov primjer – da drugima oko sebe pružimo utjehu, obrišemo njihove suze, ohrabrimo ih – kako je on to činio na svome putu prema Kalvariji (u susretu s jeruzalemskim ženama, sa svojom majkom, sa Šimunom, s Veronikom…).
Jednako tako nije najbitnije to što drugi misle o meni ili kako me drugi vide. Nitko ne želi da se o njemu loše govori, ali jednako tako to ne bi trebalo biti središte mojega života u kojem bismo robovali od tuđih mišljenja. Svi želimo da nas vide u najljepšem svjetlu, ali je najbitnije kako te Bog vidi. I mogli bismo tako nabrajati svoja vlastita bogatstva koja nas zarobljuju. Potrebno je ostaviti sve i ići za Isusom jer ući u Božje kraljevstvo nije lako, ali je moguće. To je uski put.
Da bi deva prošla kroz iglene uši potrebno je da spusti svoju glavu i da nema na sebi prtljagu koju bi inače znali natovariti na nju. Jednako je tako s nama. Da bismo imali vječni život potrebno je da pred Bogom spustimo svoju glavu, da odložimo sve svoje navezanosti, svoje grijehe, kako bismo se uvukli u Božje srce. Oslobodimo se stoga svega onoga što nam priječi susretu s Bogom i dopustimo mu da skine s nas ono što nam otežava put k njemu.
vlč. Mario Žigman