Draga braćo i sestre!
Koliko smo puta možda pjevali: i ja hoću biti ovca tvoja, a da to možda nismo doista mislili ili da smo možda imali i problem s tim shvaćanjem. Kad bih čuo tu pjesmu u meni se znalo pojaviti negodovanje, bunt jer ne bih htio biti ovca. Kada kažemo nekome da je ovca, često imamo negativnu sliku: da su glupe i bespomoćne životinje. Zbog toga gubimo iz našega vida ono što je Isus htio reći.
Što je to Isus dobro uočio da je prisutno kod nas, jednako kao i kod ovaca? Mogli bismo navesti četiri bitna razloga po kojima smo slični ovcama. Prvo, ovce se ne mogu same očistiti. Ako nema pastira koji će ju očistiti, njezina će vuna rasti i postajati sve veća i veća, dok ne postane toliko teška da se ne može pomaknuti. Ako su prepuštene samima sebi, ovce postaju laka meta grabežljivcima ili pak uginu. Isto je i s nama. Nismo u stanju očistiti se od prljavštine grijeha. Ako smo prepušteni samima sebi tada smo laka meta Sotoni. Zato nam je potreban Dobar Pastir koji nas čisti. Drugo, ovce se ne mogu braniti od grabežljivaca jer su po prirodi slabije. One su lak plijen vukovima na što nam i sam Isus skreće pažnju dok slušamo ovaj izvještaj. Tako je isto i s nama. Sotona je mudriji, snažniji i lukaviji od nas. On ima intelekt anđela i zbog toga je i nama, da bismo ga pobijedili, potreban Pastir. Treće, da bi ovce pronašle hranu i vodu potrebno im je da imaju pastira koji će ih voditi na ispašu i izvor. Tako je jednako i s nama. Koliko je ljudi koji su duhovno gladni i žedni? Koliki traže hranu na krivim i ispraznim mjestima koja ih razočaraju? Ni mi ne pronalazimo sami hranu, nego nam je potreban Pastir koji će nas dovesti na pravi izvor na kojem ćemo se napiti i do stola gozbe na kojem ćemo se najesti. Isus nam je rekao da je to mjesto Euharistija. Četvrto, ovce su sklone lutanju. Kada se nalazi na ispaši, ovca je usredotočena na hranu i pase, negledajući kamo ide. Ide onamo gdje je trava. Zbog toga je često znala zalutati. Nije li isto i s nama? Kad držimo glavu dolje i pasemo svijet, lutamo i zalutamo. I mi idemo tamo gdje nas svijet gura i nosi negledajući okolo. Zbog toga trebamo Pastira koji će nas vratiti na pravi put.
Kada ovako promatramo ovcu onda bismo se mogli složiti s time da sam Božja ovca. Sve ono gore što spominjemo opisuje i mene. I priznat ću da sam ovca – Božja ovca. No, kako biti dobra ovca koja će rasti u vjeri i predanju Pastiru? To je ono što možemo itekako učiti od onoga što je svojstveno samim ovcama. Prvo što uočavamo jest činjenica da su ovce u stadu. To im daje jednu sigurnost i zaštitu od grabežljivaca. Slično je i u našem životu. Jedna osoba može biti napadnuta i poražena, ali dvije mogu stajati leđa o leđa i međusobno se jačati. Sotoni je puno teže slomiti nas kad smo zajedno, nego kad smo sami. Zbog toga je dobro da budemo u zajednici, da se držimo jedni drugih i jedni druge ohrabrujemo.
Drugo, ovce bježe od opasnosti. To je njihov prirodni instinkt. Ne bismo li trebali činiti isto kada se nalazimo pred opasnosti da počinimo grijeh? U tom trenutku potrebno je pobjeći od grešne prigode. Da bismo to mogli potrebno je raditi na tome da prepoznajemo situacije u svome životu koje nas navode na grijeh, a onda uz Božju pomoć, od njih se udaljiti. Kao što se ovce oslanjaju na pastira, jer znaju da će ih on zaštititi od grabežljivaca, tako se i mi trebamo osloniti na Boga znajući da će nas sačuvati od opakosti neprijatelja.
Treće, ovce pokazuju veliku toleranciju na bol. Kada bi pokazale svoju bol postale bi ranjivije i laki plijen za grabežljivce. Dok sam gledao jedan dokumentarni film o spašavanju lava uočio sam kako je čuvar rezervata, kada bi ga pronašao, glumio ranjivost i ozlijeđenost da bi ga namamio i tako vratio u rezervat. I mi kada smo ranjeni, pogođeni grijehom i ako ne odemo dobrom Pastiru da povije naše rane, postajemo laka meta Sotoni. Stoga, da bismo ostali duhovno zdravi, moramo dobro jesti. Hraniti se na sakramentima ispovijedi, euharistije i Božjoj riječi.
Četvrto, ovce poznaju svog pastira i njegov glas. Ovce imaju istančan sluh što nas potiče da i mi svoj sluh „brusimo“ da bismo mogli prepoznati glas Pastira. Živimo u svijetu u kojemu ima mnogo lažnih pastira. Mnogi lažni pastiri iskrivljuju istinu na ovaj ili onaj način. Zbog toga nas i ova nedjelja poziva da molimo za nova duhovna zvanja, za pastire crkve kako bi Gospodin poslao dobre i svete svećenike koji će imati hrabrosti navijestiti i čuvati istinu. No, ne samo da molimo za nova duhovna zvanja nego molimo i za postojeća kako bi oni koji su se odazvali mogli u mnoštvu glasova prepoznati glas vječnog Pastira.
I zaključio bih jednom pričom. Naime, jedan je glumac, poznat po svom kazališnom glasu, trebao biti glavni govornik na velikoj humanitarnoj večeri. Kad se približio podiju pozvao je publiku da odaberu neku pjesmu koju će izvesti. Dugo se šutjelo, dok jedan stariji svećenik nije ustao i zatražio od njega da izgovori psalam 23: Gospodin je pastir moj…Glumac je pristao uz uvjet da nakon njega taj svećenik učini isto. Stari je svećenik oklijevao, no kasnije je pristao. Kada je glumac izrekao psalam, tako srčano, dostojanstveno, s odličnim stavom, dikcijom, svi su mu snažno zapljeskali. Odmah nakon njega započeo je svećenik koji je s tolikom dubinom i snagom, ljubavlju i iskrenošću izgovarao riječi psalma da je cijela dvorana ostala u suzama. Vidjevši reakciju gostiju, glumac je prišao i položio ruku na rame starog svećenika i rekao gostima: „Znate li razliku između njegove i moje verzije? Ja znam psalam 23, ali ovaj čovjek koji večeras stoji pred vama, zna Pastira“.
Neka nam današnja nedjelja bude poticaj da si damo odgovor na pitanje: koliko dobro poznajemo Pastira? Prepoznajemo li njegov glas kad nas zove? Amen.
vlč. Mario Žigman