Predragi!
Prošli smo tjedan proslavili radostan navještaj: Nije ovdje, uskrsnuo je! Sada dolazi vrijeme kada taj navještaj trebamo živjeti. Još uvijek me drži misao sv. Augustina, a na koju nas je sv. Ivan Pavao II. podsjetio da smo mi kršćani ljudi Uskrsa, a naša je pjesma aleluja. Ta pjesma nije bila samo prošle nedjelje, nije samo danas, već je čitav život. Barem bismo tako trebali svjedočiti i živjeti. Međutim, to nije uvijek lako. Ima dana kada bismo najradije ostali u krevetu, prekrili se pokrivačem preko glave i zatvorili se da nikoga ne vidimo i ne susretnemo. Ponekad nam se čini da je lakše i sigurnije zaključati vrata svoje kuće i izbjeći okolnosti i ljude toga dana. Ponekad poželimo pobjeći od svega, sakriti se i ne baviti se stvarnošću života.
Međutim, svaki put kada zatvorimo vrata svoga života, uma i srca, mi zatvaramo sami sebe. Za svaku osobu, događaj ili ideju pred kojom se zatvaramo, bez obzira na razlog, zaključavamo sebe. To je ono što se dogodilo učenicima. Prvoga dana u tjednu dan je kada su se učenici susreli s praznim grobom, kada je Marija Magdalena objavila: Vidjela sam Gospodina. Učenici su se te iste večeri zaključali u dvorani posljednje večere jer su se preplašili. Dolazi im Isus i daje im svoj mir. Tjedan dana kasnije ponovno ih vidimo na istom mjestu. To je ista kuća, isti zidovi, ista zatvorena vrata, ista brava. Ništa se nije promijenilo. Jedina razlika je u tome što je ovaj put i Toma s njima.
Isusov je grob otvoren i prazan, ali je kuća učenika zatvorena, a vrata čvrsto zaključana. Kuća je postala njihova grobnica. Isus je na slobodi, a učenici zarobljeni u strahu. Vidite što se događa. Oni su odvojili svoje živote od stvarnosti Isusova uskrsnuća. Njihova vrata vjere su zatvorena. Zatvorili su oči pred stvarnošću. Napustili su prazan grob i ušli u vlastite grobove straha, sumnje i sljepoće. Zaključana vrata postala su veliki kamen koji pečati njihovu grobnicu. Pitam se je li naš život drugačiji? Gdje živimo? U slobodi i radosti uskrsnuća ili smo i mi poput učenika zaključali vrata vjere. Razlikuje li se naš život nakon što smo čuli radosnu vijest da je Isus uskrsnuo? Ako ne, onda se pitajmo koja su zaključana vrata našega života, srca i uma.
Kada apostol Ivan opisuje kuću i zatvorena vrata misli na nešto više od fizičke kuće sa zidovima, vratima na šarkama i klinovima. On opisuje unutarnje stanje učenika. Zaključana mjesta našega života uvijek više govore o tome što se događa u nama nego oko nas. Koja su to zaključana vrata tvoga života? Što te još drži u grobu? Možda je to, kao i kod učenika, strah. Možda su to pitanja, nevjera ili uvjeti koje postavljamo našoj vjeri. Ako mi se to i to dogodi, onda ću vjerovati. Koliko smo puta znali doći pred Gospodina i u molitvi reći ako budu uslišane naše molitve da ćemo tek onda vjerovati? Nisam li time poput sv. Tome? Možda je moj život zaključan jer su mi nanesene duboke rane zbog kojih ne želim riskirati i izići van. Možda je to ljutnja i ogorčenost.
Isus i danas ulazi u zaključana mjesta naših života. Neočekivan, nepozvan, a ponekad i nepoželjan korača kroz zaključana vrata našega života. Stojeći u sredini našega stana on nudi mir i želi udahnuti novi život. On nam ne otvara vrata, ali nam daje sve što trebamo kako bismo otvorili vrata novom životu, novom stvaranju, novom načinu postojanja. Ovo se sada događa. Upravo tebi koji tu sjediš u zaključanoj sobi svoga života i pitaš se kako dalje.
Ti, kojemu tuga i očaj, strah i sumnje, bol i tjeskoba zatvaraju vrata života. Isus stoji usred tih trenutaka i govori: Mir tebi. Njegov dah nas želi nositi kroz dan. Bez obzira na okolnosti u kojima se nalaziš on se pojavljuje. I dalje će biti onih trenutaka gdje ćemo u svijetu imati muku, ali Krist nam donosi pobjedu govoreći: U svijetu imate muku, ali hrabri budite. Ja sam pobijedio svijet.
Po toj pobjedi i ja postajem čovjek uskrsnuća i moja pjesma je Aleluja. Postajem slobodan kako bih mogao otključati vrata svoga života i drugima svjedočiti ono što Bog čini u mome životu. Danas nam je više nego ikada potrebno svjedoka. Potrebno je onih koji će donijeti nadu, sigurnost da naš Bog nije bog mrtvih, nego Bog živih. On je onaj koji je pobijedio smrt i otvorio naše grobove. On je odvalio kamen i s naših života. Dopustite da se i danas dogodi taj potres koji će otkotrljati kamen s naših zatvorenosti kako bismo mogli izići na novi život.
vlč. Mario Žigman