Svojim prirodnim razumom čovjek može sa sigurnošću spoznati Boga polazeći od njegovih djela. Postoji međutim i drugi red spoznanja, kojemu čovjek ne može doprijeti vlastitim silama: to je red božanske Objave.
Po svojoj posve slobodnoj odluci, Bog se čovjeku objavljuje i dariva time što mu otkriva svoje otajstvo, svoj dobrohotni naum što ga je predodredio odvijeka u Kristu za sve ljude. Bog svoj naum spasenja potpuno objavljuje time što šalje svoga ljubljenog Sina, Gospodina našega Isusa Krista, i Duha Svetoga.
“U svojoj dobroti i mudrosti odlučio je Bog da objavi samoga Sebe i da saopći otajstvo svoje volje, kojim ljudi po Kristu, Riječi koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi”.
Bog koji “prebiva u svjetlu nedostupnu” (1 Tim 6,16) želi saopćiti svoj vlastiti božanski život ljudima što ih je slobodno stvorio, da ih u svom jedinom Sinu učini svojom posinjenom djecom. Objavljujući samoga sebe, Bog želi osposobiti ljude da mu odgovore, da ga upoznaju i da ga ljube daleko više nego li bi sami po sebi mogli.
Božanski naum Objave ostvaruje se u isti mah “djelima i riječima”, što su “iznutra među sobom povezani” te se uzajamno osvjetljuju. U tome je posebna “božanska pedagogija”: Bog se objavljuje postupno čovjeku, postepeno ga pripravlja da primi nadnaravnu Objavu koju mu pruža o sebi samom a koja dolazi do vrhunca u osobi i poslanju utjelovljene Riječi, Isusa Krista.
Sveti Irenej Lionski u više navrata govori o ovoj božanskoj pedagogiji pod vidom međusobnog privikavanja između Boga i čovjeka: “Riječ Božja nastanila se među ljudima i postala je Sinom Čovječjim da čovjeka privikne primati Boga a Boga da privikne stanovati u čovjeku, prema Očevoj volji”.
“Bog, koji po Riječi stvara i uzdržava sve, pruža ljudima u stvorenjima trajno svjedočanstvo o sebi. Hoteći pak da otvori put višnjeg spasenja, on je povrh toga već od početka praroditeljima otkrio samog sebe”. Zaogrnuvši ih sjajem milosti i pravednosti, Bog ih je pozvao na usrdno zajedništvo sa sobom.
Ta Objava nije bila prekinuta grijehom naših praroditelja. Bog ih je “po njihovu padu, obećavši otkupljenje, stvarno podigao dajući im nadu u spasenje; i ne sustajući, vodio je brigu za ljudski rod da svima koji, ustrajući u dobrim djelima, traže spasenje, dade život vječni”.
A kad je neposluhom izgubio tvoje prijateljstvo, nisi ga ostavio pod vlašću smrti (…) Više si puta ljudima i svoj savez ponudio.
Izvor: KKC 50-55