Pošto je jedinstvo ljudskog roda narušeno grijehom, Bog nastoji prije svega spasiti čovječanstvo spašavajući sve pojedine njegove dijelove.

Savez s Noom poslije općeg potopa izriče osnovno načelo božanskog nauma spasenja prema “narodima”, to znači ljudima ujedinjenim po skupovima, “svaki s vlastitim jezikom – prema svojim plemenima i narodima” (Post 10,5).

Taj u isti mah kozmički, socijalni i religiozni red mnoštva naroda, koji je božanska Providnost povjerila na čuvanje anđelima, ide za tim da ograniči oholost palog čovječanstva, koje bi, jednodušno u opačini, htjelo samo stvoriti vlastito jedinstvo na način kule babilonske. Ali poradi grijeha, tom su privremenom naumu spasenja mnogoboštvo i idolopoklonstvo naroda i njegova vođe stalna prijetnja da skrene u poganske stranputice.

Savez s Noom ostaje na snazi sve dok traje vrijeme naroda,do pro-glasa Evanđelja u cijelom svijetu. Biblija poštuje neke velike likove “naroda”, kao što su “Abel pravedni”, kralj-svećenik Melkisedek, pralik Kristov, pravednici “Noa, Daniel i Job” (Ez 14,14). Tako Sveto pismo pokazuje do kojih visina svetosti mogu dospjeti oni, koji prema Noinu Savezu žive očekujući da Krist “sve raspršene sinove Božje skupi u jedno” (Iv 11,52).

BOG IZABIRE ABRAHAMA

Da ujedini raspršeno čovječanstvo, Bog odabire Abrama zovući ga da izađe iz svoje zemlje, iz roda i doma očeva, i od njega čini Abrahama, to jest “oca naroda mnogih” (Post 17,5): “Sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati” (Post 12,3 LXX).

Narod koji bude potekao od Abrahama bit će nosilac obećanja danog patrijarsima, bit će narod izabrani, koji je pozvan da pripravi jednog dana ponovno okupljanje svih sinova Božjih u jedinstvu Crkve. Taj će narod biti korijen, na koji će se nacijepiti pogani koji postanu vjernicima.

Patrijarsi, proroci i drugi likovi Starog zavjeta bili su i bit će uvijek štovani kao sveti u svim liturgijskim predajama Crkve.

Izvor: KKC 56-61