Sva stvorenja imaju određenu sličnost s Bogom, na najosobitiji pak način čovjek koji je stvoren na sliku i priliku Božju. Različita savršenstva stvorenih bića (njihova istinitost, dobrota i ljepota) odražavaju dakle beskrajno Božje savršenstvo. Stoga možemo govoriti o Bogu polazeći od savršenosti njegovih stvorenja, “jer prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati i o njihovu Tvorcu” (Mudr 13,5).
Bog nadilazi svako stvorenje. Treba dakle neprekidno govor o Bogu pročišćavati od svega što je ograničeno, slikovito, nesavršeno, da se “neizrecivi, neshvatljivi, nevidljivi, nedokučivi” Bog ne zamijeni s našim ljudskim predodžbama o njemu. Ljudske riječi neće nikada dosegnuti Otajstvo Božje.
Kad tako govorimo o Bogu, naš se govor doduše izražava na ljudski način, ali stvarno on dosiže samoga Boga, a da ga ipak ne može izreći u njegovoj beskrajnoj jednostavnosti. Trebamo sebi posvijestiti, da “se ne može istaći neka sličnost između Stvoritelja i stvorenja a da se između njih ne opazi još veća različitost”,te da “o Bogu ne možemo dokučiti ono što On jest, nego samo što On nije, i kako se druga bića postavljaju prema njemu”.
Izvor: KKC 40-43