Pa ipak je čovjeku, u povijesnim okolnostima u kojima se nalazi, veoma teško upoznati Boga samim svjetlom svoga razuma.
“Jer, premda je ljudski razum, po sebi, stvarno sposoban da dođe do istinite i do sigurne spoznaje, da postoji jedan, osobni Bog, koji svojom providnošću uzdržava i upravlja svijetom, te da postoji prirodni zakon, što ga je Stvoritelj u naša srca usadio, ipak taj isti razum nailazi na mnoge poteškoće da se uspješno i plodno služi ovom svojom prirodnom moći. Jer istine, koje se tiču Boga i odnosa ljudi s Bogom, potpuno nadilaze red vidljivih stvari, i kad trebaju utjecati na ljudsko djelovanje i oblikovati život, traže od čovjeka žrtvu i odricanje. U nastojanju da dođe do tih istina ljudskom pak umu smetaju ne samo utjecaj osjetila i mašte, nego i neuredne težnje, koje su posljedica istočnoga grijeha. Zato se događa, da ljudi glede tih pitanja rado uvjeravaju sami sebe, da je neistinito ili barem dvojbeno ono, što oni neće da bude istinito”.
Zbog toga je potrebno da čovjek bude prosvijetljen Objavom Božjom ne samo u onome što nadilazi njegovo shvaćanje, nego i u “vjerskim i ćudorednim istinama, koje ljudskom razumu nisu po sebi nedohvatne, da bi ih, u sadašnjem položaju ljudskog roda, svi mogli spoznati bez teškoća, s čvrstom sigurnošću i bez primjese ikakve zablude”.
Izvor: KKC 36-38