Ljubav je bogoslovna krepost kojom Boga ljubimo iznad svega radi njega samoga, a svoga bližnjega kao same sebe iz ljubavi prema Bogu.
Isus je ljubav proglasio novom zapovijedi .Ljubeći svoje “do kraja” (Iv 13,1), on očituje ljubav koju prima od Oca. Ljubeći jedni druge, učenici nasljeduju Isusovu ljubav što je i oni sami primaju. Zato Isus kaže: “Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi” (Iv 15,9). I još: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio” (Iv 15,12).
Ljubav kao plod Duha i punina zakona obdržava zapovijedi Boga i njegova Krista: “ostanite u mojoj ljubavi; budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi” (Iv 15,9-10).
Krist je umro iz ljubavi prema nama, dok smo još bili “neprijatelji” (Rim 5,10). Gospodin zahtijeva da ljubimo kao što on ljubi, čak i svoje neprijatelje, da i najudaljenijem postanemo bližnji, da ljubimo djecu i siromahe kao i on.
Apostol Pavao dao je nedostižan opis ljubavi: “Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi” (1 Kor 13,4-7).
Kad “ljubavi ne bih imao”, veli još Apostol, “ništa nisam!”. I sve ono što se zove povlastice, služenje, čak i krepost (…), bez ljubavi “ništa mi ne bi koristilo” (1 Kor 13,1-4). Ljubav je viša od svih kreposti. Ona je prva među bogoslovnim krepostima: “A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav” (1 Kor 13,13).
Ljubav oživljava i nadahnjuje vježbanje u svim krepostima. Ona je “sveza savršenstva” (Kol 3,14); ona je forma kreposti (forma virtutum); ona ih spaja i međusobno raspoređuje; ona je izvor i cilj njihova kršćanskog vršenja. Ljubav osigurava i čisti našu ljudsku sposobnost ljubavi. Ona je uzdiže do nadnaravnog savršenstva božanske ljubavi.
Provođenje ćudorednog života nadahnuto ljubavlju daje kršćaninu duhovnu slobodu djece Božje. Kršćanin nije pred Bogom kao kakav rob, u ropskom strahu, ni kao najamnik koji traži plaću, nego kao dijete koje odgovara na ljubav onoga “koji nas prije uzljubi” (1 Iv 4,19).
Ili se udaljujemo od zla iz straha od kazne i osjećamo se kao rob, ili dopuštamo da nas privuče nagrada i slični smo najamnicima; ili smo poslušni zbog dobra u njemu samome i iz ljubavi prema onome koji zapovijeda da slušamo (…) tada se osjećamo kao djeca.
Plod su ljubavi radost, mir i milosrđe; ona zahtijeva velikodušnost i bratsku opomenu; ljubav je dobrohotnost; budi uzajamnost, ostaje nesebična i blagotvorna; ona je prijateljstvo i zajedništvo:
Ispunjenje svih naših djela je ljubav. Tu je naša svrha; zato mi trčimo, prema tom cilju trčimo; kad stignemo, u njoj ćemo naći svoj odmor.
Izvor: KKC 1822 – 1829