KKC: Bogoslovne kreposti – ufanje

by admin

Ufanje (nada) je bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga.

“Držimo nepokolebljivim ispovijedanje naše nade, jer je vjeran Onaj koji je obećao” (Heb 10,23). Duh Sveti je bogato izliven “na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga” (Tit 3,6-7).

Krepost ufanja odgovara čežnji za srećom što ju je Bog stavio u srce svakoga čovjeka; ona obuhvaća očekivanja što ih nadahnjuju ljudske djelatnosti; pročišćuje ih i upravlja prema Kraljevstvu nebeskom; čuva od malodušja i podržava u svim časovima napuštenosti, širi srce u iščekivanju vječnog blaženstva. Polet nade čuva od sebičnosti i vodi k radosti ljubavi.

Kršćansko ufanje preuzima i dovodi do punine nadu izabranog naroda, kojoj je početak i uzor Abrahamova nada , koji je u Izaku bio obasut Božjim obećanjima i očišćen žrtvenim iskušenjem . “U nadi protiv svake nade Abraham je povjerovao i postao ocem naroda mnogih” (Rim 4,18).

Kršćanska se nada razvija, od početka Isusova propovijedanja, u navještaju blaženstava. Blaženstva uzdižu našu nadu prema nebu kao prema novoj obećanoj zemlji, zacrtavajući joj put kroz kušnje koje čekaju Isusove učenike. No po zaslugama Isusa Krista i njegove muke Bog nas čuva u “nadi koja ne razočarava” (Rim 5,5). Nada je “pouzdano i čvrsto sidro duše”, koje prodire tamo “kamo je kao preteča za nas ušao Isus” (Heb 6,19-20). Ona je i oružje koje nas u borbi spasenja brani: “budimo trijezni (…) obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja” (1 Sol 5,8). Ona nam i u kušnji pribavlja radost: “U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi” (Rim 12,12). Nadu izražavamo i hranimo molitvom, posebno moljenjem Očenaša , koji je sažetak svega što nam ufanje daje željeti.

Možemo se dakle nadati nebeskoj slavi što ju je Bog obećao onima koji ga ljube i vrše njegovu volju. U svakoj prilici, svatko treba da se nada da će, uz milost Božju, ustrajati “do kraja” i da će postići nebesku radost kao vječnu Božju nagradu za dobra djela izvršena s Kristovom milošću. U nadi Crkva moli “da se svi ljudi spase” (1 Tim 2,4). Ona čezne da se u nebeskoj slavi sjedini s Kristom, svojim Zaručnikom:

Ufaj se, dušo moja, ufaj. Ne znaš ni dana ni časa. Bdij pozorno, sve prolazi kao hip, premda tvoje nestrpljenje može učiniti nesigurnim ono što je sigurno, i dugim vrijeme koje je veoma kratko. Razmisli da, što se više budeš borila, to ćeš više dokazati ljubav prema svojem Bogu i to ćeš više jednoga dana uživati sa svojim Ljubljenim, u sreći i ushitu koje neće moći prestati nikada.

 

Izvor: KKC 1817 – 1821

 

Preporučeno

Leave a Comment