I. Ljudske kreposti
Ljudske kreposti (vrline) jesu čvrsti stavovi, stalna raspoloženja, trajne savršenosti razuma i volje koje ravnaju našim činima, zapovijedaju našim strastima i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri. One daju lakoću, gospodstvo nad sobom i radost za moralno dobar život. Krepostan je čovjek onaj koji slobodno čini dobro.
Ćudoredne kreposti stječu se ljudskim nastojanjem. One su plodovi i klice moralno dobrih čina; one pripravljaju sve moći ljudskog bića da uđe u zajedništvo s božanskom ljubavi.
RAZLIKOVANJE STOŽERNIH KREPOSTI
Četiri kreposti imaju ulogu stožera. Zato se i zovu “stožerne” (kardinalne); sve ostale se svrstavaju oko njih. To su: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. “Ako li tko ljubi pravednost, kreposti su plodovi njezinih napora: jer ona poučava umjerenosti i razboritosti, pravednosti i hrabrosti” (Mudr 8,7). U mnogim poglavljima Svetog pisma te se kreposti hvale pod drugim imenima.
Razboritost je krepost koja upućuje praktični razum da u svim prilikama razlikuje naše istinsko dobro i da izabere prikladna sredstva da ga izvrši. Čovjek “pametan pazi na korak svoj” (Izr 14,15). “Budite mudri i budni u molitvama” (1 Pt 4,7). Razboritost je “ispravna norma djelovanja”, piše sveti Toma slijedeći Aristotela. Nema ništa zajedničkog s plašljivošću ili strahom, ni s dvoličnošću ili pretvaranjem. Nju nazivaju “auriga virtutum” – kormilarem kreposti: jer ravna drugim krepostima pokazujući im pravilo i mjeru. Razboritost neposredno upravlja sudom savjesti. Razborit čovjek odlučuje svoje vladanje i uređuje život slijedeći taj sud. Zahvaljujući toj kreposti mi primjenjujemo moralna načela na pojedinačne slučajeve bez pogreške i svladavamo dvojbe o dobru što ga treba izvršiti i o zlu što ga treba izbjeći.
Pravednost je moralna krepost koja se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada. Pravednost prema Bogu zove se “krepost bogoštovlja” (virtus religionis). Pravednost prema ljudima upućuje da se poštuju prava svakoga te se u ljudskim odnosima uspostavi sklad koji promiče pravičnost glede osoba i općeg dobra. Pravedan čovjek o kome se često govori u svetim Knjigama odlikuje se trajnom ispravnošću svojih misli i čestitošću vladanja prema bližnjemu: “Ne budi pristran prema neznatnome, ne popuštaj pred velikima: po pravdi sudi svome bližnjemu” (Lev 19,15). “Gospodari, pružajte svojim robovima što je pravo i pravično, znajući da i vi imate Gospodina na nebu!” (Kol 4,1).
Jakost je moralna krepost koja u poteškoćama osigurava čvrstoću i postojanost u traganju za dobrom. Ona jača odluku da se čovjek opre napastima i svlada zapreke u moralnom životu. Krepost jakosti osposobljava ga da pobijedi strah, čak i smrt, i da se odvažno suoči s iskušenjima i progonstvima. Ona daje hrabrost da se čovjek odrekne i žrtvuje vlastiti život, da bi obranio pravednu stvar. “Gospodin je moja snaga i pjesma” (Ps 118,14). “U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33).
Umjerenost je moralna krepost koja obuzdava privlačnost naslada i osposobljava za ravnotežu u upotrebi stvorenih stvari. Ona osigurava gospodstvo volje nad nagonima i drži želje u granicama čestitosti. Umjerena osoba vlastite osjetne težnje usmjeruje prema dobru, čuva zdravu moć rasuđivanja, ne ide za vlastitim “nagonom” i vlastitom snagom “slijedeći strasti svoga srca” (Sir 5,2). Stari zavjet često hvali umjerenost: “Ne idi za svojim strastima, kroti svoje požude” (Sir 18,30). Novi zavjet je naziva “uzdržljivost” ili “trijeznost”. Mi moramo živjeti “trijezno i pravedno i pobožno (…) na ovome svijetu” (Tit 2,12). Dobro živjeti ne znači ništa drugo nego ljubiti Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim djelovanjem. Njemu se daje potpuna ljubav (po umjerenosti) koju nikakva nesreća ne može pokolebati (što očituje jakost), ljubav koja samo njega sluša (to je pravednost), koja bdije da bi razlikovala sve stvari, u strahu da je ne bi zatekla lukavost i laž (a to je razboritost).
Izvor: KKC 1803-1809