Poziv je čovječanstva da očituje sliku Božju te se preobrazi u sliku jedinorođenoga Sina Očeva. Taj poziv poprima osobni izraz, jer je svatko pozvan da uđe u Božje blaženstvo; ali tiče se i ljudske zajednice kao cjeline.
Svi su ljudi pozvani k istoj svrsi, samome Bogu. Postoji neka sličnost između jedinstva božanskih Osoba i bratstva što treba da ga ljudi uspostave među sobom u istini i ljubavi. Ljubav prema bližnjemu neodjeljiva je od ljubavi prema Bogu.
Ljudskoj osobi potreban je društveni život. To nije čovjeku nešto pridodano, nego je zahtjev njegove naravi. Po odnosu s drugima, po uzajamnom služenju i dijalogu s braćom čovjek razvija vlastite mogućnosti i tako odgovara svom pozivu.
Društvo je skup osoba organski povezanih načelom jedinstva koji nadilazi svaku od njih. Skup, u isti mah vidljiv i duhovan, kao društvo traje u vremenu: ono je baštinik prošlosti i pripravlja budućnost. Po njemu svaki čovjek postaje “baštinik”, prima “talente” koji obogaćuju njegov identitet i koje treba umnožiti. S pravom, svatko duguje privrženost zajednicama kojima pripada, i poštivanje vlasti kojoj je povjereno opće dobro.
Svaka je zajednica određena vlastitim ciljem te je dosljedno podvrgnuta posebnim pravilima; no “počelo, subjekt i svrha svih društvenih ustanova jest i mora biti ljudska osoba”.
Neka društva, kao što su obitelj i građanska zajednica, neposredno odgovaraju čovjekovoj naravi. Ona su mu nužna. Da bi što veći broj osoba sudjelovao u društvenom životu, treba promicati osnivanje društava i saveza “ekonomskih, socijalnih, kulturno-zabavnih, sportskih, profesionalnih i političkih, koji mogu biti ili samo nacionalni ili međunarodni”. Ta “socijalizacija ” izražava također i naravnu težnju koja potiče ljude da se udružuju radi ostvarenja ciljeva koji nadilaze mogućnosti pojedinaca. Ona razvija prirodne darove osobe, napose duh inicijative i smisao za odgovornost te doprinosi zaštiti njezinih prava.
Socijalizacija sadržava i opasnosti. Pretjerano miješanje države može ugroziti osobnu slobodu i inicijativu. Crkvena je nauka razradila načelo tzv. supsidijarnosti. Prema tom načelu “društvo višeg reda ne smije se miješati u unutarnji život društva nižeg reda lišavajući ga njegovih nadležnosti, nego ga mora podržati u slučaju nužde te mu pomoći da svoje djelo uskladi s djelovanjem drugih društvenih čimbenika u vidu zajedničkog dobra”.
Bog nije htio samome sebi pridržati vršenje svih vlasti. On svakom stvorenju povjerava zadaće koje je ono sposobno izvršiti prema sposobnostima svoje naravi. U taj način upravljanja treba se ugledati u društvenom životu. Način Božjeg ravnanja svijetom, koji svjedoči o najdubljem poštivanju ljudske slobode, trebao bi nadahnjivati mudrost onih koji upravljaju ljudskim zajednicama. Oni se moraju vladati kao sluge božanske Providnosti.
Načelo supsidijarnosti protivi se svim oblicima kolektivizma. Ono određuje granice uplitanju države i nastoji uskladiti odnose između pojedinaca i društava. Teži za uspostavom istinskog međunarodnog poretka.
Izvor: KKC 1877 – 1885