“Ljudsko društvo ne može biti dobro uređeno ni plodno ako u njemu nije prisutna zakonita vlast, koja osigurava red i pridonosi, u dovoljnoj mjeri, ostvarenju općega dobra”.
“Vlašću” se naziva ono svojstvo kojim određene osobe ili ustanove proglašavaju zakone i ljudima izdaju naređenja očekujući od njih poslušnost.
Svakoj ljudskoj zajednici potrebna je vlast, kojom se ona upravlja. Ta vlast nalazi svoj temelj u ljudskoj naravi. Ona je nužna za jedinstvo građanske zajednice. Zadaća joj je, koliko je moguće, osigurati opće dobro društva.
Vlast što je traži moralni red dolazi od Boga: “Svaka duša neka se podloži vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami će na se navući osudu” (Rim 13,1-2).
Obveza poslušnosti nalaze svima da vlasti odaju čast koja joj pripada i da osobama koje je obnašaju iskazuju poštovanje i, prema njihovim zaslugama, zahvalnost i naklonost. Iz pera svetog Klementa Rimskog, pape, došla je najstarija molitva Crkve za građansku vlast:
Gospodine, daj im zdravlja, mira, sloge, ustrajnosti da mogu bez zapreke izvršavati vlast koja im je povjerena. Ti, Gospodine, nebeski kralju vjekova, daješ ljudskoj djeci slavu, čast i moć na zemlji. Stoga, Gospodine, upravljaj njihovim odlukama, da čine što je dobro i što se tebi sviđa; i tako uzmognu pobožno, mirno i blago izvršavati vlast što si im je ti povjerio, i da budu dostojni tvoga milosrđa.
Vlast kao takva upućuje na red što ga je Bog postavio, ali “oblik političkog režima i izbor voditelja prepušteni su slobodnoj volji građana”.
Raznolikost političkih režima moralno je dopuštena, ako su oni u skladu sa zakonitim dobrom zajednica koje ih usvajaju. Režimi kojih je narav protivna naravnom zakonu, javnom redu i temeljnim pravima osoba, ne mogu ostvariti opće dobro naroda kojima su se nametnuli.
Vlast ne dobiva moralnu zakonitost od same sebe. Ona se ne smije ponašati samovoljno nego djelovati za opće dobro kao “moralna sila koja se oslanja na slobodu i na osjećaj odgovornosti”.
Ljudsko zakonodavstvo ima karakter zakona samo ukoliko je u skladu sa zdravim razumom; zato je jasno da ono dobiva svoju snagu od vječnog zakona. Ukoliko bi se udaljilo od razuma, trebalo bi ga proglasiti nepravednim, jer ne bi ostvarilo pojam zakona: to bi prije bio neki oblik nasilja.
Vlast se vrši zakonito samo ako traži opće dobro određene skupine i ako se za to služi moralno dopuštenim sredstvima. Ako se dogodi da vladari izdaju nepravedne zakone ili poduzimaju mjere koje se protive moralnom redu, te odredbe ne vežu u savjesti. “U tom se slučaju sama vlast posve ruši i svršava u bezakonju”.
“Stoga je prikladnije da ravnotežom svakoj vlasti budu druge vlasti i druge nadležnosti, da je zadrže u pravim granicama. To je načelo ‘pravne države’, u kojoj vrhovništvo pripada zakonu, a ne ljudskoj samovolji”.
Izvor: KKC 1897 – 1904