Piše: prof.dr.sc. Ružica Pšihistal
Može li biti sažetiji izvještaj o Isusovoj kušnji od onoga što ga u dva retka donosi evanđelist Marko: „I odmah ga Duh nagna u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.”(Mk 1, 12-13). Bez ijednoga detalja uz potpunu odsutnost osobnoga motrišta i svojega glasa, evanđelist postiže upravo ideal objektivne „vijesti”: događaji o kojima izvješćuje izlažu se „sami od sebe”, onaj tko ih čita ili sluša o njima postaje nalik neposrednome svjedoku, jer „kao da” se događaji pred njegovim očima upravo odvijaju.
Svaki bi komentar izvjestitelja narušio objektivnost vijesti koja je potpuna i zaokružena: saznajemo u točnome rasporedu i precizno kada, komu, gdje i što se dogodilo. Evanđelist ne iznosi objašnjenje niti uzroka niti svrhe događaja, a suzdržan je također i u izricanju njegova ishoda, prepuštajući da o njemu progovori sam svršetak: „anđeli mu služahu.”
Tekst je toliko snažan u svojoj jezgrovitosti i nabijenosti „informacijama” da nas upravo podčinjava sebi, sili nas da vjerujemo u vjerodostojnost i istinitost ispripovijedanoga, a pri tomu upravo sugestivna snaga neizrečenoga hrani našu pozornost i pokreće tumačenje.