Piše: prof.dr.sc. Ružica Pšihistal
Isus je imao poseban razlog da ovaj događaj, za kojega nije mogao imati svjedoka, ne prešuti učenicima i ugradi ga u šestu prošnju Ocu nebeskomu: „Ne uvedi nas u napast” (Mt 6,13).Je li realno očekivati da će ova molba biti uslišana? Iskustva svih Božjih miljenika od Adama i Eve, Abrahama do svih svetaca pa i samoga Božjega Sina ne pružaju nam preveliko jamstvo. I obzor svakodnevnoga iskustva poučava nas kako kušnje nastupaju neočekivano „odmah” i traju s većim ili manjim intenzitetom koliko i naše vremenito vrijeme (40 godina!). No, bliska veza između šeste i sedme prošnje (Izbavi nas od Zloga!) umirujući unosi nadu.
Ako u izbavljenje od Zloga ne smijemo sumnjati, onda se možemo nadati da će i šesta prošnja biti uslišana. Milosno vrelo Božje blizine i izbavljenja od Zloga izlijeva se najobilnije upravo u vremenima kušnje? Potrebno nam je stoga ući u pročišćujuću vatru kušnje, ustrajati u tjeskobnoj samoći pustinje kao protuslici Edenskoga vrta i uspinjati se strmim liticama na kojima gubimo dah kako bi se u podnožju naših slabosti naselila jakost Božje zaštite. Obilježen kušnjama neprekidno, Pavao je shvatio: kao Božji miljenici nećemo moći izbjeći kušnje, ali Bog neće dopustiti da budemo kušani preko svojih sila i s kušnjom će dati i ishod da možemo izdržati.(1 Kor 10, 13)
Isusovo iskustvo sa „zvijerima” sugerira nam na prvi pogled paradoksalnu, ali spasonosnu misao: kao što je Isus mogao dovršiti otkupiteljsko djelo tek uz uvjet uskraćivanja bogolikosti u vremenima kušnji, tako se mi upravo u kušnji/kroz kušnje – za što je paradigma korizmeno vrijeme – združujemo s Kristom, služeći mu u ljubavi, i otvarajući se nebeskoj zaštiti anđela, onih koji „služahu Krista”, poprimamo obrise kristolikosti.