Plava crta

Facebook Facebook

Share
Like

O paklu više nitko ne govori, rijetko i kršćanski propovjednici. Nekoć stigmatizirano kao religija straha (Delumeau), kršćanstvo danas radije šuti o neugodnim, neprivlačnim sadržajima vjere izbjegavajući ono što bi moglo uznemiriti prevladavajući duh vremena. 

Ako se već govori o posljednjim stvarima, onda ih treba brižno estetizirati, ne izazivati negativne emocije, među kojima je svakako najmanje poželjan strah. Strah koji bi mogle izazvati slike pakle – kao i  bol, i naravno smrt – u lepršavom infantilnom optimizmu postmoderne kulture nisu dopušteni. No začudo, slike pakla nisu nestale iz kolektivnoga imaginarija i one su potisnute poprimile neke neobične hibridne oblike koje napućuju naš mentalni krajobraz. Dok je pakao odbačen kao prežitak kršćanskoga „mitskoga mišljenja“, raste apokaliptičko ozračje straha, očekivanja konačnog kraja ovoga svijeta što smo posebno svjedočili s početkom trećega tisućljeća. Sve su agresivnije raznovrsne „apokaliptike“: od pomodnih krajologija i smrtologija sve do tehno-digitalnog apokaliptizma i distopijskih vizija budućnosti. K tomu još neki paradoksi: potisnuvši strah u predjele nesvjesnog nestalo je ozračja nade, kao što smo i zaboravom kulture žalovanja izgubili kulturu slavljenja. Pakao kao stvarno mjesto u kojemu bi nas kao pojedince mogla zaskočiti „druga konačna smrt“ odbačeno je kao realna mogućnost, ali smo više-manje spremni za kolektivnu sezonu u paklu (Rimbaud). Dakako, ovoga svijeta.

No što će kršćani s tvrdim govorom evanđelja  o paklu? Možemo li pakao prihvatiti samo kao prostornu metaforu? U što ćemo vjerovati i kakvo čudo nas može pokrenuti ako ne vjerujemo Pismu koje je temelj naše vjere? Odgovor na to pitanje dao je Abraham nesretnome bogatašu iz prispodobe u današnjem evanđelju. Na njegovu molbu da čudom – preko mrtvoga Lazara – prenese poruku živima kako bi barem oni izbjegli pakao, Abraham odgovara neumoljivo: Imaju Pisma (Mojsija i Proroke!) i njih neka slušaju.

Anonimni bogataš iz parabole koju čitamo na 26. nedjelju kroz godinu i siromah zabilježen po svojem osobnome imenu (Lazar)  poslije smrti radikalno mijenjaju pozicije. Siromašni je Lazar za „ovoga života“ sav u čirevima ležao pred vratima bogataša priželjkujući mrvice s njegova stola, a poslije smrti uživa vječno blaženstvo u krilu Abrahamovu. Bogataš, “odjeven u grimiz i lan“. vrijeme je provodio u sjajnim gozbama, a poslije prve smrti u paklenim mukama i gineći za kapljom vode proživljava „drugu smrt“. Ako je suditi po sitnim pojedinostima iz opisa bogataša, on bi se prema danteovskoj viziji pakla mogao naći u trećem krugu, predviđenome za proždrljivce, premda bi mogao biti “pristupnik” i za četvrti krug namijenjen rasipnicima i škrtcima. Kako god, više ne postoji mogućnost prijelaza niti povratka. Lazar – sve i da hoće – ne može pomoći ni mrtvim ni živim bogatašima.

Božje milosrđe ne ukida pravednost koja dovodi do ponovnog uspostavljanja narušenog reda za čim žeđaju svi oni siromašni, žalosni, poniženi, krotki, milosrdni, čista srca, progonjeni, gladni i žedni pravednosti. Svatko će dobiti svoje – ono što mu pripada, baš kao u ovoj prispodobi. Bogataš je već za života primio sva dobra, siromašnoga Lazara čekaju dobra drukčijega reda.  U imanentnom suživotu sa zlom, nepravda živi u trajnom imperativu hermetičke i neranjive samodostatnosti. Ravnodušan i samozadovoljan, bogataš nije mogao primijetiti siromašnoga Lazara koji je ležao pred njegovim vratima.

No sve ako i uspijemo izbjeći identifikaciju s figurom nesretnoga bogataša, možemo li biti sigurni da ćemo poslije smrti izbjeći „oganj neugasivi“? Strah i trepet koji obuzima kršćanskoga vjernika uznemirenoga na pomisao da pakao uistinu postoji osvješćuje ozbiljnost i zbiljnost grijeha. Izvjesnost pakla priziva spasonosnu nesigurnost kao tlo na kojemu može rasti nada. Ako je još starozavjetni psalmist mogao pjevati “Nećeš mi dušu ostaviti u Podzemlju, ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda” (Ps 16,10), koliko bi neizmjerno veća nada morala nositi nas koji živimo poslije Kristova silaska u Podzemlje, gdje su zazvučale strune našega Orfeja.

Piše: prof.dr.sc. Ružica Pšihistal

 

Za glazbene „slike“ pakla nadahnute Danteom poslušajte F. Liszta:

Facebook Facebook
Share
Like

Povezani članci

Plava crta
Ovaj članak nema povezanih članaka

Odgovori

DUHOVNOST OSJEČKIH STUDENATA
crta
Misija DUHOS-a je unošenje oduševljenja zdrave kršćanske duhovnosti na Sveučilište J.J. Strossmayera, promičiću vjeru i znanje kao dvije komplementarne dimezije, te duhovnost u svim aspektima suvremenog studentskog i svakodnevnog života.