Razvoj novovjekovnoga mišljenja i znanosti stvorio je mentalitet po kojemu se „hipoteza Bog“ može učiniti suvišnom, odgovora Papa na upit novinara kako se dogodilo da se poslije sveg udjela Crkve u civilizaciji, u mnogim zemljama širi stav podcjenjivanja prema kršćanskoj religiji (160).
Urušavanje koncepcije čovjeka kao slike Boga išlo je usporedo s koncepcijom napretka koji u znanosti – svedenoj uglavnom na prirodno-znanstveni model – vidi najvišu kategoriju i mjerilo sveg znanja i mudrosti. U svijetu čovjek više ne traži tajnu – ono božansko – nego ga sužava na vlastiti posjed u kojemu je jedini gospodar. Proces „napretka“ znanosti pratio je proces osiromašenja i redukcije kategorija kao što su ljubav, dobro, istina što je konačno dovelo do razaranja duhovnog ozonskoga sloja ljudskosti.
Pojam napretka nije uključivao pojam dobra, razum je u ime svoje svemoćnosti provodio ograničavanje i isključivanje svega što ne pripada njegovu posjedu, da bi na krilima sloma vlastite samodostatnosti, umoran i iscrpljen, zanijekao čovjeku sposobnost spoznaje istine. Potrebno je stoga obnoviti dijalog razuma i vjere – što je velika teološka tema Benedikta XVI. – a kulturu sumnje uraslu u „diktaturu relativizma“ odmijeniti sviješću da je čovjek sposoban za istinu. Onu Istinu koju je svjedočio i ozakonio Krist, a takva se ne brani „legijima“, ne privodi u vlastiti posjed nego živi u ljubavi i poniznosti.
O knjizi razgovora s papom Benediktom XVI. “Svjetlo svijeta” Petera Seewalda, piše: Ružica Pšihistal
(nastavlja se)