Nije li neobično što je prema liturgijskom kalendaru na Badnjak – pred pragom Božića – spomendan Adama i Eve? Postoji zacijelo poseban razlog da se pred dan Kristova rođenja sjetimo prvoga ljudskoga para. Čega se danas sjećamo, o čemu razmišljamo na spomen naših praroditelja? Je li to njihova ljepota u prirodnoj nagosti pred kojom još nije bila stida – kakve ih vidimo na platnima renesansnih umjetnika – svježina prvoga početka ili Evina „rasprava“ sa zmijom, prvi grijeh?
Kako god, njih dvoje – i glinasti (od „crvene ilovače“) i zračni („žive duše“) – odredili su naše zajedništvo u krilu jedne (ljudske) vrste i ta se stvarnost ne da narušiti pokušajima da se biblijski izvještaji o stvaranju svedu na mitske predaje, a nauk o „istočnom grijehu“ ukloni – kao kamen spoticanja – iz suvremenoga kršćanstva. Ako i nije razumski posve dokučivo, jer biblijski scenarij ne priseže na faktografsku vjerodostojnost, to zajedništvo prepoznajemo u dubljim slojevima našega iskustvenoga bića – jer primili smo ga tijelom – preko zajedništva u spolnosti, smrtnosti i ranjivosti grijehom, gdje je poput slike koja će se razviti iz foto-negativa unaprijed utisnut vapaj, krik za milosnim iskupljenjem. Zato apostol Pavao (Rim 5, 14; 1 Kor 15, 22, 45) i crkveni oci u stvarateljskom Božjem zahvatu vide anticipacijski čin: prvi je Adam unaprijed stvoren prema slici Krista kao novoga i posljednjega Adama.
Drama grijeha i milosti, započeta prvim ljudskim parom, nastavlja se u nama, ali „obilnije se na sve razlila milost Božja darovana u Isusu Kristu“ (Rim 5, 15). Jer, stvoreni smo za pohod Mladog sunca da nas obasja u tmini i sjeni smrtnoj i upravi nam noge na put mira (Lk 1, 78-79).
Ružica Pšihistal