U vrijeme budnosti, otvoreno s početkom adventskoga vremena, čitanja Druge nedjelje došašća unose poziv na slušanje, osluškivanje. Glas koji viče u pustinji, o kojemu progovara prorok Izaija primjenjuje se u evanđeljima na Ivana Krstitelja. Korak smo bliže vremenu dolaska u kojemu ne smijemo zatvoriti uši pred pozivom: Pripravite put Gospodinu! Hoće li ovaj poziv ostati «glas vapijućega u pustinji»?
Pripravite Gospodinu put kroz pustinju (Iz 40, 3)
Prorok s kraja babilonskoga sužanjstva (Deuteroizaija), prenosi Izraelu Knjigu utjehe i radosnu nadu novoga Izlaska. Tajanstveni glas s neba, kojemu biblijski pisac otkriva izvor («Gospodnja su usta govorila»), obznanjuje svršetak vremena ropstva i okajanja za grijehe te najavljuje početak Novoga doba. Gospodin već dolazi «u moći» i «mišicom svojom vlada», ali još neće stići dok mu put nije pripravljen. Priprava je to koja će izmijeniti «lice zemlje»: doline će se povisiti, gore i brežuljci spustiti, ono što je krivudavo izravnat će se, ono što je hrapavo izgladit će se. Zbivanjima u prirodi naznačuje se preokret, obrat čije je izvor unutra, u «srcu Jeruzalema». Put kroz pustinju, pripravljen za Boga pobjednika koji će konačno objaviti svoju slavu, označuje početak Novoga doba koje je na pomolu, a biblijski ga pisac opisuje pastoralnom prispodobom o Bogu kao pastiru koji hrani, čuva i bdije nad svojim stadom. Velika starozavjetna tema o Bogu pastiru, koja je izvor sve utjehe i nade Izraela, puni će smisao zadobiti u Novome zavjetu u liku dobroga pastira.
Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje (2 Pt 3, 8)
Pisac Druge poslanice svetoga Petra apostola otvara goruće pitanje koje je mučilo prve generacije kršćana: Što je s obećanjem Gospodina o ponovnom dolasku koji se još nije dogodio? Prvi kršćani, Isusovi tjelesni suvremenici, nisu ga dočekali. Znači li to da obećanje nije bilo vjerodostojno i da se ponovni Gospodinov dolazak neće dogoditi? To pitanje i danas, poslije dvije tisuća godina čekanja, nije izgubilo na važnosti. Odgovor je koliko jednostavan toliko i logičan. Dan Gospodnji je jednostavno odgođen. Zašto? U pitanju je Božja pedagogija: odgađanjem Posljednjega dana – koji će ujedno biti i Dan suda, Dan gnjeva (Diesirae) popraćen apokaliptičkim zbivanjima («nebesa će uminuti, počela se ražarena raspasti, zemlja i djela na njoj razoriti») – produžena je prilika za obraćenje. Nije dakle Bog niti spor niti nevjeran svojim obećanjima nego strpljiv «jer neće da tko propadne nego hoće da svi prispiju obraćenju». No, uz obrazloženje Božjega odgađanja eshatona, pisac ove poslanice podsjeća nas na promašenost svakog ljudskoga proračunavanja kada će nastupiti Dan Gospodnji (on će doći kao tat!), kao i svu relativnost vremenitoga vremena u Božjim očima: «Jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan.» Samo je Bog nepromjenjiv i bezvremen. Stvarajući svijet, stvorio je i vrijeme.
Nakon mene, dolazi jači od mene (Mk 1,7)
Evanđelje po Marku započinje izvješćem o propovijedanju Ivana Krstitelja. Odjeven u devinu dlaku s kožnatim pojasom oko bokova, Ivan poziva na krštenje, propovijedajući obraćenje na otpuštenje grijeha. No, prije no što opiše čudnovatoga proroka koji boravi u pustinji, hrani se skakavcima i divljim medom, evanđelist Marko srž njegova proročkoga poslanje izriče citiranjem proroka Izaije: «Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze.» Kao posljednji i najveći «službeni prorok», ujedno i preteča i svjedok Isusa Krista, Ivan Krstitelj svojim glasom prenosi obećanja starozavjetnih proroka i svojim odnosom prema Isusu sažima odnos Staroga prema Novome zavjetu: «Nakon mene, dolazi jači od mene.» U lancu proročkih glasova, Ivanov je glas najprodorniji. Izaijin proročki poziv: «Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze», u liku Ivana Krstitelja dostiže vrijednost povijesnoga svjedočanstva.
Došašće, vrijeme za pustinju
Vrijeme došašća kao sveto vrijeme ne nastavlja se na profano vrijeme niti je vrijeme pukoga obrednog ponavljanja. Ono nas podsjeća da se vrijeme ne mjeri niti od početka niti od kraja nego od središta, o čemu konačno svjedoči način kršćanskoga brojanja godina. Sve prije Krista bilo je staro, sve poslije Krista postaje novo. Ivan Krstitelj prenoseći glas starozavjetnoga proroka označuje blizinu i puninu središta, put pripravljen od početka svijeta sada je otvoren, ono što je bilo «krivudavo» sada je «izravnano», ono što je bilo «hrapavo» sada je «glatko». Došašće je vrijeme budnosti,ujedno i vrijeme kada treba izoštriti sluh i čuti Glas. No, kako u onečišćenoj kakofoniji zvukova koja zapljuskuje našu svakodnevicu razabrati pravi Glas? Vrlo jednostavno. Zaustavimo se. Pronađimo u vrtlogu svakodnevice vrijeme za molitvene pustinjske predahe. Tu će nas dočekati Glas. Pripravimo mu put.
R.P. | duhos.com