„Život naš na ovome hodočasničkom putu ne može biti bez kušnje. Rast naš ostvaruje se kroz kušnje. Nitko sebe ne poznaje ako nije kušan. Nitko ne može biti okrunjen, ako nije pobijedio. Nitko ne može pobijediti, ako se nije borio. Nitko se ne može boriti, ako nema neprijatelja i napasti.“
Iz Razlaganja svetog Augustina o psalmima, Služba čitanja, prve korizmene nedjelje
Na početku korizme Crkva nas poziva da s Isusom pođemo u pustinju i proživimo s Njim iskustvo kušnje tijekom četrdeset dana i noći bdijenja, osamljenosti i posta, kad je kroz sve to vrijeme bio i bez hrane i bez vode i bez ikakve ljudske blizine.. Evanđelist Matej nam izričito kaže: “Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče:“Ako si Sin Božji…..“(Mt, 4, 1-4)
Zanimljivo! Sotona dolazi Isusu kad je gladan i žedan i postavlja pitanje s „Ako…“ Želi ga nagovoriti da temeljito preispita svoje poslanje s konkretnim ponudama, ali kakvim: današnjim rječnikom rečeno, on „bilda“, napuhava Njegovo božanstvo nudeći njegovoj mašti i mislima prizemne vrijednosti: činiti čuda, u svako vrijeme ljudima pribaviti „kruha i igara“, i užitak u tako stečenoj slavi i obožavanju! „ Budi mađioničar, budi zauzeti humanitarac, fasciniraj ljude svojom dobrotom, ali hm…odreci se Oca i Njegova plana spasenja ljudi“, šapće Mu milinom i „svijetlom budućnošću“ sam otac laži. Zatim Mu nudi spektakularnost: “Baci se s vrha Hrama“! Hram je mjesto klanjanja Bogu, svetosti, mjesto uzvišenosti svih vrlina i kreposti: dobrote, čistoće, poniznosti pred Veličanstvom Božjim, suzdržanosti, duhovne širine i ljepote, iskustva koja nadilaze tijelo i njegove prohtjeve. „Baci se s vrha Hrama“, neka mnoštvo vidi kako letiš zrakom, pljeskat će ti, diviti se, ali i brzo te „prožvakati i ispljuniti“ kad im dosadiš. Skočiti i baciti se iz visina kreposnog života u trivijalnost „spektakla“ i prizemljenosti je slijedeće što đavao nudi i Isusu: „Ako si Sin Božji, baci se dolje, ništa lošega ti se neće dogoditi. Vidjet ćeš! Očeve ruke će te dočekati!“ Kako đavolski laskavo i lukavo! Prešućuje da ga zapravo, nagovara na samoubojstvo, sigurnu smrt. Isus, osnažen postom i molitvom, rasvijetljen Duhom, prepoznaje zamku, premda umotanu u sjaj i ljepotu citata Svetog Pisma. Citirajući Pismom mu odgovara, i otklanja napast. Upravo ovdje vidim đavolsku matricu koja svakog petka navečer tolike mlade ljude zavodi da umjesto posta i molitve biraju spektakularnost light showa, disco-clubova, droge i alkohola, koji im obećavaju „božanski provod“, a završavaju duhovnim samoubojstvom, prazninom, mrakom i očajem, koji je svaki put siguran korak k fizičkom samoubosjtvu, ako ne odmah, onda – postupno, u ovisnostima. Pravi đavolski „mainstream“. A treća napast, o kojoj najdetaljnije govori Luka, jer je iz svijeta u kojem je živio znao koliko je politička moć opasna i pogubna. “Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i dajem je komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.“ (Lk 4, 6-7)
Za ilustraciju: Toliko je istinita, da se se vrlo lako može iščitati i prepoznati u suvremenoj hrvatskoj političkoj stvarnosti: dovoljno je spomenuti samo dva pojma: svjetska vlast i Carla del Ponte, prvi pojam i drugi: hrvatski političari koji su pristali pokloniti joj se! Gdje su i koliko su dugo uživali u svojoj političkoj slavi, sjaju i bogatstvu? Đavao, napastujući Isusa, stalno se poigrava i „koketira“ i na neki način ucjenjuje: „Ako jesi Bog, dokaži…“ nudeći mu laž, prazninu i konačni poraz u najljepšem i najpoželjnijem obliku samo pod jednim, jedinim uvjetom:“Pokloni mi se!“ Kasnije će na Kalvariji biti još izravniji i drskiji: “Ako si Sin Božji, siđi s križa“ i „Spasi sam sebe!“ Đavolski lukavo do neprepoznatljiovsti, ako duša iskušavanog nije obasjana svjetlom i poznavanjem Duha Božjega. Isus svaku napast odbija – citirajući Bibliju, Riječ Božju! I shvaćamo – samo nam otvorenost Duhu Božjemu može pomoći da ju ispravno razumijemo.
A Marija, je li Ona bila iskušavana? Je li moguće da je „otac laži“, mrzitelj i ubojica ljudi od početka, propustio napastovati Ženu čiji će ga Sin posve poraziti, Bogomajku, ustvari najgoreg neprijatelja? A kao obična žena, stvorenje po duhovnosti i spoznaji ispod njega, je li je toliko prezirao da je uopće nije iskušavao? Je li moguće da je Otac poštedio iskušenja „svoju jednostavnu službenicu“, Majku svoga Sina, a dopustio da Njegov Sin bude kušan? Mislim da nam Evanđelja daju prilike razumjeti sve čime je Isusova Majka bila iskušavana. Marijin život nama, ženama, od najranije dobi do duboke starosti daje primjer kako odoljeti iskušenjima i ostati vjeran volji Božjoj. Kako je Sotona napastovao Isusa? Tako što je stalno naglašavao Njegovo božanstvo i samodostatnost, oholost i nadmoć, estetiku (učini nešto spektakularno, vidjet ćeš kakav je to osjećaj!), a Gospu je, vjerujem, iskušavao na posve drugi način: naglašavajući njezinu bespomoćnost, njezino uzaludno materinstvoo, uzaludnost smrti njezina Sina, nevjeru u uskrsnuće i nudeći joj osjećaj posvemašnje osamljenosti, napuštenosti i od ljudi i od Boga, duhovnog mraka, iz kojeg nema izlaska …
Vjerujem da je, suprotno od napastvovanja Isusa, Sotona iz Njegove Majke pokušao iscijediti, iscrpsti, uništiti svaki životni optimizam, svaku nadu da se isplati vjerovati Bogu i da će Bog biti s njom, ma kroz koliko trpljenja i patnje, napuštenosti i osamljenosti u skrivenom, jednostavnom životu Djevice, Majke, udovice, proživjela. Marija nije otišla u pustinju, svoju brigu za Sina, za obitelj nesigurnost običnog života, proživljavala je usred svijeta, u svom domu, među ljudima, među rodbinom, prijateljima, s posve nepredvidivim i suludim odlukama nekih dalekih careva, kraljeva i carinika, koje su imali još itekako vidljive i teške posljedice u njezinom životu, životu njezine obitelji, ali i njezina naroda. U Filipovom, ironičnom, s visoko izrečenim riječima: “Može li išta dobroga doći iz Nazareta“, lako prepoznajemo ton našeg visokog političara kojem svatko tko nije iz centra metropole „miriše“ na „primitivnost“, „zatucanost“, „neciviliziranost“… Nije li đavao Isusovoj Majci pokušavao podmetnuti kukavičluk, paraliziranost misli i djelovanja, samosažaljenje, osjećaj bespomoćnosti, uzaludnosti i straha?
Nedavno su mi došle dvije mlade, pametne, sposobne i fakultetski obrazovane djevojke i zamolile me da im, ako mogu, pomognem pronaći posao. Odgovorila sam:“Nema problema! Idemo zajedno moliti da prepoznate što vam je Bog namijenio i da ne padnete u đavolske zamke: samosažaljenje: “Jadna ja! Ovako bespomoćna!“, kompleks krivnje: “Ja, budala, sam studirala, umjesto da sam odmah podmitila nekoga i sa srednjom školom se zaposlila. Tko mi je kriv?“, kompleks manje vrijednosti: “Tko će me zaposliti kad nisam kći ni saborskog zastupnika, ni tajkuna“ i strah, koji paralizira cijelu osobu tako da se ne usudi ni disati“, a kamoli bilo što pokrenuti i učiniti. Sv.Ivan kaže: “Savršena ljubav razgoni svaki strah!“ Što sam više govorila, njihova lica su bivala sve vedrija i raspoloženija:“ Onda je jedna od njih, olakšane duše s osmijehom rekla:“Ja sam sad shvatila da sam razmišljala baš tako kako nas, sad vidimo, đavao nagovara, paralizira i sputava svaku našu kreativnost i ubija dostojanstvo!“ Ne trebate nam ni u čemu više pomoći! Sad znamo da nas Isus i Gospa vole i žele da se i same trgnemo i ne dopustimo da nas pesimizam i pasivnost ubiju. Sad vidimo da Bog želi da živimo, budemo sretne i slobodne jer kako ste rekli: “Bog zna da postojimo! To nam je dovoljno!“ Uopće nismo tako razmišljale! Sad vidimo da se Bog za nas brine, ali se mi ne brinemo za ono što nam On nadahnjuje!
Je li Bog dopustio da đavao iskušava Njegovu miljenicu, Njegovu mezimicu, milu, dragu, toplu, nježnu, čistu kap rose u prašumi svijeta, prekrasnu mladu Djevicu iz Nazareta, kojoj je povjerio svoga Sina, ali i svoga slugu, mladog, dragog, jednostavnog nazaretskog tesara Josipa? Sigurno! Vjerujem da Ona nikada nije porekla svoj prelijepi, proročki i pobjednički „Veliča duša moja Gospodina“ i da je svojom ljubavlju, dobrotom, ženstvenošću, jednostavnošću, te vjernošću u svakom trenutku i u svim iskušenjima ostala vjerna Bogu i pobijedila Sotonu, oca laži i ubojicu ljudskog od početka! Njoj je anđeo navijestio začeće Sina Božjega, ali on se povukao, i otišao od nje. Ostala je sama da se nosi sa životom i svim njegovim poteškoćama, čega nismo ni mi pošteđeni, ali mi imamo –Nju! Ne samo kao putokaz, nego kao Majku koja voli i prihvaća, uvijek! I nemamo ni jednog, jedinog razloga da budemo malodušni i klonuli! Nije klonula ni Ona! Duh Sveti koji je i u svim iskušenjima nadahnjivao Gospu, nadahnuo je i današnje čitanje u Časolovu, napisanom na tragu proroka Nehemije:
„Ovo je dan posvećen Gospodinu Bogu našemu! Ne tugujte, ne plačite, jer svet je dan Gospodnji! Ne žalostite se: radost Gospodnja vaša je jakost!“
Draga naša Majko, molimo te da shvatimo i prihvatimo da nije Božja snaga naša radost, nego obrnuto: radost Gospodnja naša je jakost!
Ana Penić|duhos.com
Fotografija: Tea Pejić /TeiTo