„Iskustvo Marije je jedno od najcjenjenijih karizama Duha u osobi.
Od nje učimo kako vjerovati čistije, kako razlučivati Duha jasnije,
slušati Riječ intenzivnije, i mnogo kreativnije čekati čas Gospodinova
dolaska.“
(o. George Montagne)
Mladi katolici, studenti Katoličkog sveučilišta Duquesne u Pittsburgu, SAD, šezdesetih godina prošlog stoljeća živjeli su san svoje generacije: mijenjati svijet, učiniti ga ljepšim, pravednijim, slobodnijim i sretnijim. Sudjelovali su u mirovnim demonstracijama, zalagali se za mir u svijetu, angažirani na mnogim područjima, ali su ipak duboko u duši osjećali prazninu, koja se ničim nije mogla ispuniti. Bilo je to vrijeme sirenskog poziva na slobodu bez odgovornosti, uživanja bez morala i duhovnosti bez Boga… Studenti i profesori Katoličkog sveučilišta kojeg je osnovala, i danas vodi Kongregacija Duha Svetoga, shvatili su da su sve to krivi putevi k osobnoj sreći i ostvarenosti, ali nisu bili sigurni – koji je pravi put. Zato su cijelu godinu, iz dana u dan, molili Zaziv Duha Svetoga „O dođi Stvorče, Duše Svet“ i tražili svjetlo od Boga. Jedan vikend, 17-19. veljače 1967. proveli su zajedno u duboko sabranoj molitvi Duhu Svetome – da im osvijetli put, razbistri misli i pokaže kako će najbolje služiti Crkvi, i kako će Crkva svjedočiti i naviještati Isusa Krista svijetu, koji Ga je sve jasnije i sve javnije odbacivao. I – dogodilo se čudo – doživjeli su pravo ozračje Duhova u Jeruzalemu na blagdan Pedesetnice, kad su „u gornjoj sobi“ bili zajedno Marija, Isusova Majka, te neke žene i apostoli. Doživjeli su izlijevanje Duha, govor u jezicima, klicanje i slavljenje Boga, kao i ostala čuda zapisana na početku Djela apostolskih. Tako je počela katolička karizmatska obnova u Duhu, koja danas po cijelom svijetu ima preko 300.000 članova. Mi u Osijeku svakog utorka i četvrtka imamo iskustvo istog ozračja tijekom kateheze, klanjanja i molitve uz o. Areka, kapelana osječkog sveučilišta J. J. Strossmayera, redovnika Kongregacije Duha Svetoga. Izlijevanje Duha koje je u Pittsburgu poteklo prije gotovo pedeset godina danas, u Osijeku, natapa sve brojnije studente osječkog sveučilišta i mnoge druge vjernike.
Sve ovo vraća nas u preko tri stoljeća dugu povijest, u godinu 1703. kad je u Parizu mladi (tek mu je bilo 24. godine) Claude-Francis des Places oko sebe okupio grupicu siromašnih studenata koji su željeli postati svećenici. Na blagdan Duhova, 27. svibnja 1703. Godine, Duhom Svetim začeta počela je svoj život duhovna zajednica – Kongregacija Duha Svetoga, a njezin osnivač postao je najmlađi osnivač neke duhovne zajednice u povijesti. Nažalost, samo šest godina kasnije je umro, a potom su umrla još dvojica njegove subraće… Ljudski gledano – mladić se malo zanio i zaigrao… Duhom Božjim gledano – dogodilo se nevjerojatno čudo: Kongregacija Duha Svetoga i danas živi na svim kontinentima i u svim kulturama te ima oko 5000 članova. Isti Duh Božji koji iz dana u dan pokreće Sunce, Mjesec i zvijezde, koji stvara i dan i noć, i daje uvijek novi život i biljkama i čovjeku, na dlanu Božje ljubavi drži ovu Kongregaciju i nadahnjuje je na djelovanje i u naše dane, i u našem narodu, i u našem gradu. U mijenama povijesti – stalno ostaju samo ono što je djelo Duha Svetoga, Stvoritelja: zemlja, planine, rijeke, oceani i red u svemiru, te Crkva kojoj je Isus obećao da je neće ni vrata paklena nadvladati. Postojano tkivo, maštovitost, kreativnost i radost svega stvaranja i svih stvorenja je Duh Sveti. On je zaigran, dinamičan, nepredvidiv, Njegovo je djelovanje puno obrata i uvijek je to novo djelovanje s novim ljudima i u novim okolnostima. Na putu Crkve po svim prostorima i u svim vremenima uz Duha Svetoga je uvijek Njegova najvjernija Zaručnica, Blažena Djevica Marija, Majka Isusova i Majka naša.
Marija je prisutna na prvim Duhovima: ona usmjerava molitvu, pjeva psalme, pomaže apostolima i svima prisutnima razlikovati nadahnuća Duha Božjega, od onih koja dolaze od zloduha. Svojom sabranošću i mirom hrabri ih da ne klonu, da se ne pokolebaju, da ustraju i da će nagrada sigurno doći – Duh Sveti obilno će ih nagraditi svojim plodovima: dobrotom, mirom, odvažnošću, kreativnošću, čistoćom i neopisivom radošću.
I tako, od prvih Duhova, iz stoljeća u stoljeće, i sama ispunjena Duhom Svetim, Majka Marija vodi vjernike i cijelu Crkvu nepogrešivim putem do neba i sretne vječnosti. Danas su pulsirajuće srce Crkve marijanska svetišta na različitim stranama svijeta, gdje umorni i opterećeni ljudi dolaze k njoj da im ona pokaže put do Isusa. Prekrasna je činjenica da su Hrvati na tom putu k Isusu jedan od putokaza koje je postavio Duh Sveti. U isto vrijeme, naime, kad je u Parizu osnovana Kongregacija Duha Svetoga, 1703. u Osijek dolaze oci kapucini i oci isusovci koji već sljedeće godine, 1704., osnivaju svetište Gospe od utočišta u Aljmašu. Kapucinska crkva u Osijeku je, jer je u samom srcu grada, i danas ispovjedaonica cijele Slavonije i Baranje. 1968. kapucin o. Donat Kranjec na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije nekolicini djevojaka govori o jasnom znaku Duha Svetoga da Gospa želi duhovnu zajednicu djevica koje će živeći u svijetu nasljedovati život Marijin, o čemu je već od Velikog četvrtka te godine razmišljala njegova suradnica gospođa Elizabeta Kulundžić. Tada posijano sjeme danas je Svjetovni institut Obitelj Malih Marija. Duh Sveti i Marija, ujedinili su djelovanje Obitelji Malih Marija i Duhos, duhovnu zajednicu katoličkih studenata i profesora osječkog Sveučilišta u istoj misiji: u svoj grad, u svoj narod i među sve narode svijeta donositi radost Evanđelja, Isusovu ljubav koja je zahtjevna, ali koja srce i dušu ispunja neiskazivom ljepotom, dobrotom, i radošću…
„Ne boj se, Josipe, uzeti Mariju za ženu“, govori na početku svoga Evanđelja sv. Matej. To govori danas Duh Sveti svima nama: „Ne boj se uzeti Mariju za svoju Majku, za svoj uzor, za svoj identitet!“ Zagrliti Mariju i prihvatiti ju kao svoju Majku – siguran je znak otvorenosti Duhu Svetome i konačne pobjede…. Sveci koji su iskusili duhovno sjedinjenje s njom kažu da je to neiskazivo, očaravajuće iskustvo. Na putu do istinskog i u punini ostvarenog života – nema prečice. Otvorenost Duhu Svetome, kakva je bila otvorenost Gospe, znači prihvatiti i bol, i svaku životnu poteškoću, i „tamu duha“, i poniženja i progonstva, kao što ih je proživjela Marija i njezina obitelj, ali s njom je to uvijek pobjednički put, jedini put koji vodi u sretnu vječnost. S Marijom smo, nadahnutom Duhom Svetim, uvijek pobjednici, što je hrvatski narod u svojoj povijesti posebno iskusio. Zato se na II. vatikanskom koncilu splitski biskup Frane Franić tako srčano zalagao da se Majka Isusova proglasi Majkom Crkve, unatoč protivljenjima mnogih biskupa. Papa Pavao VI. prihvatio je prijedlog hrvatskog biskupa, i Mariju proglasio Majkom Crkve, a blagdan ustanovio na drugi dan Duhova. 341. u Efezu Marija je proglašena Bogorodicom, na kraju II. vatikanskog koncila u Rimu 1965. proglašena je Majkom Crkve. 1967. u Pittsburgu, na novom kontinentu – počela je katolička duhovna obnova na Sveučilištu koji je prije tri stoljeća osnovao mladi bogoslov u Parizu. Različita vremena, stoljeća, mjesta, okolnosti, ali isti je Duh i ista je Marija! U Efezu je Marija proglašena Bogorodicom u vrlo teškim vremenima za cijelu Crkvu, a proglašenjem Marije Majkom Crkve – Crkva je priznala da je, kao Marija, „ponizna službenica Gospodnja“, koja sluša svoga Boga, svoga Sina i u sili Duha Svetoga, čuva, štiti i s neizmjernom ljubavlju bdije nad naukom i vjernima u svakom, ma kako teškom vremenu živjela… Isus je tako u isto vrijeme, i na Zemlji i u vječnosti Sin Očev i Sin Marijin, a Crkva je prostor Božjeg Očinstva, Isusova sinovstva i Marijina materinstva, i sve to povezano Duhom Svetim. Kad štujemo Mariju, sigurni smo da smo na pravom putu vječnog spasenja, jer – tamo gdje je Marija, tamo je i Duh Sveti, a tamo gdje je Duh Sveti – uvijek je Bog! I na početku Stvaranja, i u prvom, i u četvrtom, u osamnaestom, i u dvadesetom stoljeću, i danas, i zato je tako važno da kamo god idemo – idemo s Isusom i s Marijom, Duhom Svetim nadahnuti – jer samo tako sigurno sigurno idemo vječnom Ocu, koji nas toliko ljubi da nas je u svoje dlanove upisao. S ljubavlju.
Ana Penić |duhos.com