Sinoda biskupa o obitelji u Rimu bila je tijekom protekla dva tjedna ekskluzivna tema svih svjetskih katoličkih medija, ali po onom što je objavljeno, mislim da se o nekim temama nije dovoljno raspravljano, a tako su goruće da bitno utječu na svaku obitelj – pogotovo u nekad kršćanskom svijetu, koji prolazi kroz dramatičnu krizu identiteta, pa i identiteta obitelji.
Hrvatska obitelj je najviše ugrožena egzistencijalno, čak i više nego za vrijeme rata, dok hvala Bogu, u našem narodu, pogotovo među mladim ljudima, postoji sve jača i jasnija svijest o njezinoj vrijednosti, i postoji snažna težnja za sretnim, doživotnim i stabilnim brakom, onakvim kakvim ga je Isus objavio, i za obitelji, u kojoj će se svatko, uključujući i prijatelje i druge obitelji, osjećati voljen i ostvaren…
Nezaposlenost, egzistencijalna nesigurnost u kojoj hrvatska obitelj danas živi, čini se nepremostivom zaprekom za normalan život. Zanimljiv je podatak da su isusovci, čim su došli u Osijek, nakon oslobođenja Grada od Osmanlija, 1703. već slijedeće, 1704. godine dobili seoce Aljmaš, danas poznato Gospino svetište, gdje su seljaci svojim radom osiguravali nesmetani intelektualni rad Družbe Isusove. Danas o takvoj slobodi u vrijeme studiranja i kreativnog intelektualnog rada, te osnivanju obitelji poslije završenog studija, ni najbolji studenti ne mogu sanjati. Mogu, ako im roditelji spadaju u „dream team“ domaćih bahatih „kulaka, tajkuna“ ili – ako prihvate sirenski poziv i posao jednako bahatih stranih kapitalista koji ih žele zaposliti nakon završetka studija: školovane, poštene, mlade, kreativne, koji će, i rađati u tim zemljama, jer – u sve većem broju europskih zemalja stanovništvo je sve starije.
Koliko pratim strane medije, nisam primijetila da su o ovim problemima govorili biskupi bogatih zapadnoeuropskih zemalja, čije se firme u novoprimljenim zemljama EU ponašaju kolonizatorski. Ne znamo koliko se pažnje posvetilo problemu mladih, školovanih, nezaposlenih Europljana, njih oko 25 milijuna koji se ne mogu zaposliti, i tako stvoriti uvjete za dostojanstven život svoje buduće obitelji, normalne, heteroseksualne, naravno! Postoje li statistički podaci u Hrvatskoj, ili u HBK, ali i u ostalim europskim zemljama koliko nezaposlenost, te privremena i ponižavajuća, ili ucjenjivačka zaposlenost radno sposobnog stanovništva utječe na probleme obitelji: raspad braka, neprilagođeno ponašanje djece (droga, alkohol, vršnjačko nasilje), nasilje u obitelji, ili na ogorčenost mladih ljudi s kojima se manipulira? Je li recimo, bilo koji biskup iz EU zemalja „prve lige“ naroda, išta rekao o eksploataciji rada studenata i studentica u kompanijama iz njihovih zemalja u Hrvatskoj, a vjerojatno je tako i u drugim zemljama? O čemu se radi? Studente se zapošljava i plaća im se minimalan iznos, bez plaćenog zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, a otpuštaju se njihovi roditelji, u najboljim godinama, koji tako postaju problemi i teret hrvatske, odnosno neke druge europske države, i njihova državnog proračuna? Na taj se način studente odvlači od njihova prvog izbora: marljivo, kvalitetno i kreativno studirati i usvajati potrebna znanja za zvanje koje su izabrali. Da li je itko od autoriteta Crkve postavio pitanje sirovog iskorištavanja ovih mladića i djevojaka za svoje interese i predložio nešto mnogo časnije i poštenije: dati im stipendiju za redovan i uspješan studij i potom – ponuditi sigurno zaposlenje tako da tu stipendiju mogu vratiti. U isto vrijeme na radnim mjestima ostaviti njihove roditelje da rade svoj posao za koji su kvalificirani, da sami mogu školovati svoju djecu, pogotovo brojnije obitelji?. Da li je išta rečeno o nemoralu poslodavaca, pa i katolika, koji „cijede do posljednje kapi“ obitelji pametnih, marljivih i poštenih mladih ljudi, koji se ne drogiraju, ne piju, ne banče po cijele noći; s puno odricanja i s ljubavlju studiraju, a kad završe studij, pogotovo kad postanu liječnici, ili elektrotehnički i informacijski stručnjaci, bez imalo srama ih vrbuju hrpom novca i zaposlenjem u Njemačkoj, Danskoj, Švedskoj, a da u njihovo školovanje nisu uložili ni novčića? Da li je itko išta rekao o jednakim šansama za studij druge ili već treće generacije useljenika u EU, s onima iz domicilnog naroda? Činjenica je da neki poslodavci, sve više svoje zaposlenike tretiraju gore nego roblje! Recimo – kako se odnose prema trudnicama i mladim majkama? Kako je moguće da se mladu, diplomiranu stručnjakinju pita hoće li imati djece i da li je udata, što zadire u najosnovnija ljudska prava?! Većina zaposlenih roditelja pristaje raditi „od jutra do sutra“ ni ne usuđujući se pitati što će biti s njihovom djecom u to vrijeme! A što će biti? Papa Franjo je nedavno rekao da danas djeca žive k’o siročad, kao da nemaju ni mamu, ni tatu: ako su mala, idu u vrtić a kad pođu u školu – po cijele dane su prepušteni samima sebi. Kako provode dane? Pred TV prijemnikom ili pred zaslonom kompjutera. Danas već četverogodišnje dijete zna uključiti kompjutor i pronaći svoj omiljeni crtić, a starija djeca umjesto jutarnje molitve s mamom i tatom, koji odlaze raditi ranom zorom, sami na TV biraju programe bez ikakve kontrole starijih. I, naravno, neselektivno gledaju TV dok ne pođu u školu. Kao nastavnici najtužniji mi je prizor – dijete s ključićem stana na ogrlici oko vrata. Sve te činjenice na obitelj djeluju – razarajuće. Sa sjetom se sjećam se svjedočenja jedne seoske učiteljice iz davnih vremena koja je svoje učenice slala u grad svojim školskim kolegama i kolegicama, a oni su ih zapošljavali kao kućne pomoćnice. Tako su djevojke u isto vrijeme išle u srednju školu, i stjecali navike građanskog bontona, upoznavali kućne prijatelje svojih „gazda“, učili se uljudnoj i kulturnoj verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji sa starijima i – što je posebno važno – verbalnom izražavanju svojih misli i stavova; uz njih su učili i razvijali svoje etičke, ali i vjerske i estetske norme i potencijale. Danas si hrvatska obitelj mladih intelektualaca kućnu pomoćnicu ne može priuštiti. Sa zabrinutošću, ali i razumijevanjem sam nedavno pročitala izjavu jedne psihoterapeutkinje, koja radi s mladima, da je jedan od uzroka alkoholizma i strah od verbalne komunikacije, jer – naši se mladi ljudi jednostavno ne znaju izražavati riječima! Ne znaju razgovarati! A „U početku bijaše Riječ!“ I ta Božanska Riječ je snagom Duha Svetoga sav svijet stvorila! Bez Riječi Božje nema ni tople ljudske riječi, nema ni lijepe ljudske komunikacije, a bez kvalitetne verbalne komunikacije nema ni sretne obitelji! Zbog svega ovoga –veoma sam ponosna i na mlade Hrvate i na Crkvu u mom narodu, koja im sve više daje prostora za iskreni, mladenački izričaj. Dovoljno je doći svakog utorka i četvrtka u župnu crkvu sv. Ćirila i Metoda u Osijeku i biti sudionikom čuda Riječi i Duha Svetoga! Već treću godinu, tu dolazi sve više i više studenata, tu se klanjanjem pred Presvetim, a postom, molitvom, i bdijenjima, pripremaju se za svoje buduće zvanje i poslanje; tu se upoznavaju i druže. Tu se zajedno moli, razgovara i tu se radosno i lijepo pjeva! U gradu u kojem je svaki četvrti stanovnik student, a od studenata je svaki četvrti utorkom na klanjanju sa svojim studentskim kapelanom veliki je znak nade. Jer, u isto vrijeme ovi mladići i djevojke pohađaju predavanja, polažu ispite na fakultetu, poste, i u post uključuju druge studente, volontiraju i mole pred KBC Osijek za nerođene. Do sada je, među onima koji su javno, pred cijelom zajednicom svečano obećali da će do braka živjeti u čistoći, sklopljeno nekoliko brakova! Treba li spomenuti da je iz ove grupe studenata nekoliko mladića prihvatilo svećeničko zvanje u različitim zajednicama. U Osijeku žive novinar „24 sata“ Željko Garmaz i njegova supruga Maja Sajler – Garmaz koji su „zarazili“ Osijek i Hrvatsku, kao i inozemstvo, svojom ljubavlju, dobrotom, kreativnošću, maštovitošću i hrabrošću: počeli su, i završili izgradnju škole, vrijednu 200.000 eura, u Ruandi, i tako svom prijatelju, fra Ivici Periću i njegovim vjernicima donijeli radost i blagoslov, a stotine volontera „zapalili“ za svaki potreban rad u misijama… Pogledajmo samo njihovu web i Facebook stranicu „Srce za Afriku“!. Moramo istaknuti da je njihov prvi susret s fra Ivicom Perićem, bio na njihovu bračnom putovanju; da su se vjenčali u katoličkoj Crkvi, da su svog sina prvorođenca dobili nakon nekoliko godina braka, nakon blagoslova škole u Ruandi. Oni su ne samo „Ponos Hrvatske“( priznanje im je dodijeljeno 2012.) nego svih nas! Obitelj kako ju Crkva tumači i želi, a mladi ju katolici u Osijeku i Hrvatskoj zaista žele ostvariti i ostvaruju – svjetlo je i radost, koje bismo trebali ponuditi svim narodima, a posebno umornoj i posustaloj Crkvi zapadnoeuropskog nekad kršćanskog kulturnog kruga, kao i onoj na američkom kontinentu.
Ana Penić